Postoji najmanje milion načina da svaki čovjek bude srećan. Samo postojanje za neke je sreća, prestanaj postojanja za druge. Za jedne je sreća povratak na staro, ono što ih je nekad, bez posebnog razloga, činilo srećnim. Za druge je to otkrivanje novog, neizvjesnost nepoznatog. Za neke koje znam sreća je letjeti visoko, nišaniti još više i pogađati u metu a za druge, koje možda znam, stajati s obe noge čvrsto na zemlji.
Današnja sreća umije da bude ono što nas je prije samo par mjeseci činilo nesrećnim. Nekad nam je sreća pomiriti se s nekim, nekad posvađati. Nekad nam današanja sreća zameće golemu tugu koja će nas za par dana ili godina stići a nekad nam današnja tuga posadi klicu sreće koju ćemo, kada naraste i procvjeta, dugo doživljavati kao najveću u životu. Sreća i tuga, jednako po snazi ali različito po načinu, hrane naše emocije, čineći nas, tako, živima.
Kada smo srećni, često smo sebični. Zaboravimo one čiju smo sreću posudili samo da bi je poslije predali drugima. Zaboravimo one koji je još čekaju. Zaboravimo pravila i norme. Tad nam ne treba ništa zamjerati, bar jednako kako ne zamjeramo nekom miroljubivom pijancu, opijenom dobrim pićem, naoružanim pomalo blesavim osmjehom na licu.
Sreća je što je sreća prolazna, da nije naviknuli bi se na nju i isprala bi se s vremenom.Ovako nas, nerijetko, čini srećnim to što je sreća, po svojoj prirodi, rijetka.
Ponekad nas snovi čine srećnima. Desi se da počnem ludo i bez ikakve mjere da sanjam. Gotovo kao kad sam bio sasvim mlad. Sanjam sasvim stvarne, opipljive snove u kojima se pojavljuju žene, one o kojima na javi nikad nisam ni razmišljao.
Da bi sačuvao ravnotežu svijeta onih koji sanjaju, ne samo da sanjam, nego sam i sanjan. Sanjaju me neke bivše, sanjaju me neke možda buduće. Sanjaju me samo da bi mi rekle kako sam u njihovim snovima. Za to šta sam im tamo radio, ne odgovaram, mada bi možda i trebao.
Razmišljam tako, gdje je ta linija ravnoteže. Koliko trebamo sanjati, koliko trebamo biti sanjani a koliko budni i bez snova da bi pronašli mjeru sreće? Onu mjeru koja se neće potrošiti za sve ove godine koje su pred nama, koja nam sreću neće omalovažiti i obezvrijediti.
Koliko sreće trebamo, s ubrzanim radom srca, blagom aritmijom, crvenilom u obrazima i radošću primiti a koliko je trebamo pružiti? Sa koliko se problema trebamo uhvatiti u koštac, potpuno nesvjesni ishoda? Koliko se puta razočarati kako bi onog trena bili srećni?
Razmišljam, tako, koliko će nas još srećnih momenata dočekati sekundu prije spavanja, onda kada san dočekujemo mirni i sigurni, svjesni da samo tog posebnog dana našli tu mjeru.
