Nove godine

Evo, pošto me već dva dana, uporno zasmijavaju obećavam da ovu Novu godinu neću gledati, kao sve prethodne, svojim sočivima za depresivne dane.

Desilo se ove godine puno toga. Našao sam djevojku. Čak, štaviše, između 1.1. i danas, našao sam nekoliko djevojaka. Ispostavilo se, ipak, da će sve morati biti nečije tuđe, jer nijednu, iz raznih razloga, nisam zadržao za potrebe nove godine.

Kažu da grom ne udara dva puta na isto mjesto ali ja sam živući demant te tvrdnje. Ove godine sam uspio i da se zaljubim. Bio je to dugačak i bolan proces sličan onom kad nilski konj dobija vodene ospice. Između 3 i 343 dana sam proveo prebacujući se iz stanja potpune sreće u stanje gotovo potpune nesreće. Poslije toga sam shvatio da nije to za mene i da sam prestar za to stanje.

Jurio sam, jednim dijelom, za raznim suknjama a većim dijelom ispred i iza raznih drumskih trkača. Znam, skršiću se jednom, ali ne mogu protiv sebe. Prijateljima sam, baš prije neki dan, obećao da ću, kad se skršim, odabrati bolnicu sa naj... ...stručnijim medicinskim sestrama. Ne zbog sebe, zbog njih. Toliko su ovo rado prihvatili da mi tačno nije bilo jasno jel treba odmah da se skršim.

Nahodao sam se i natrčao ove godine. Ukoliko je Zuko bio u pravu, bogme sam podosta otkinuo od tog ukupnog broja koraka koji su nam rođenjem predodređeni. Svo to hodanje nije prošlo bez posljedica. Nikad me nije manje bilo. Stvarno, dokle god seže kolektivno sjećanje u mojoj porodici, ne pamti se da sam imao manje kilograma.

Takva promjena je pokazala da , među nekim bivšim i nekim budućim, imam i one koje su me baš baš voljele. Toliko da mi sad kažu da sam bio ljepši kad me je bilo više. Izgleda da je stvarno veličina bitna. Sav svijet ganja liniju a ja našao baš one koje vole buce.

Uspio sam ove godine, u nekoliko navrata, i da se opasno iznerviram. Ne baš ono, ono ali opet sam se sebi čudim. Uglavnom su razlozi bili u širokom spektru od sporih, banjalučkih, vozača u semaforskim raskrsnicama do njenog bezveznog smijeha.

Nismo se ove godine bojali krize. U našim se malim zemljama ne boje krize jer je dobro poznato da nema te krize koja se uz jaku industriju traktora ne može preživjeti. Ja nemam traktor ali kupio sam ove godine stan. Vidio da svi to rade pa čisto da vidim u čemu je stvar. Zasad sam zadovoljan. Jedina je nepogoda u tome što sam sa drugarima umjesto o komšinici sa trećeg počeo da pričam o daskama, policama, stolicama i sličnim elementima.

Ukrtako bi to, najvjerovatnije bilo to. Nisam ništa važno preskočio. Neka mi umre drug Tito ako lažem!

Dobro jutro gospođice M

Prije neki dan pročitah kako je u jednoj zemlji, tu negdje sasvim blizu tebe i mene, ombudsman, za ovo i ono, predložio i propisao da svakodnevni govor ne treba da sadrži riječi koje su uvredljive za pripadnike manjina (nacionalnih, polnih, bračnih i svakojakih drugih).

Ono što mi je posebno privuklo pažnju je prijedlog da iz govora izbacimo termin "gospođica". Kaže dobri ombudsman kako to implicira bračno stanje određenih dama i kako to stvarno nije fino. Valjda prema onim gospođama koje su, najčešće svojim izborom, i dan danas ostale gospođice, iako je ljeto četrdeseto, a u nekim slučajevima i pedeseto, odavno prošlo.

E ombudsmane, ombudsmane. Nisi se trebao brinuti zbog upotrebe gore spomenutog termina. Kulture je kod nas, ombudsmane, sve manje i manje. Žene sve rijeđe nazivaju damama, gospođicama ili gospođama a sve češće mačkama, ribama (ima i drugih životinja koje učestvuju ali su to uglavnom pogrdni nazivi) dijelovima anatomije žena (primjer nije za mlađe od 18 godina) ili generalnim atributima (npr. "dobra","gara", "plavojka").

Nisu samo gospođice stradale u savremenoj kulturnoj evoluciji. Rijetko čujemo čak i dobar dan. Nije to više "in". Kratko  ćao ili haj. To se traži, to je tako "casual" i "cool" šta samo znači da je "extra" i "vrh".

Ponekad se još desi da neki, dinosaurus, prilikom ulaska u prostoriju u kojoj radi sa kolegama glasno kaže "Dobar dan" i ostane zbunjen time što mu niko ne odgovori iako nije upoznat da je u svađi sa nekim od prisutnih. Desi se i da ovi "cool" likovi ulaze bez kucanja i naravno bez riječi. Umije se desiti i da "cool" likovi ignorišu razgovor (osim ako je isti povišenim tonom) ili poruke (koje nije pametno ignorisati). Benignu pojavu upadanja drugome u riječ sad gotovo da ne treba ni spominjati. Takođe, posebnu pažnju ne treba posvećivati ni uvredama. To, tumačenje uvreda kao uvreda, stvarno nije "in".

Udžbenik moderne kulture, da slučajno postoji, bi nam rekao da nikoga ne trebamo poštovati zbog prošlosti ili zasluga već samo zbog potencijalne budućnosti. Dalje, ukoliko je moderan čovjek, kojim slučajem neraspoložen, sasvim je ok da se ponaša djetinjasto, da svoje probleme podijeli sa svima i da razgovara sa ljudima na način koji nije priličan ni ljudima ni mjestu. Riječ izvini je potrebno što prije izbaciti iz riječnika (možda se ombudsman može time pozabaviti) pošto se ista ionako više ne koristi.

Kažu da je dragocjenost mjerena količinom. Ono čega je malo, vrijedi baš zato što ga je malo. Pomislim tako da je lijepo odgojen gospodin, sposoban da kulturno razgovara držeći kulturu kao štit kojim skriva svoje probleme, i kao oružje kojim ohrabruje, podržava ili obeshrabruje postupke ljudi oko sebe, nešto što danas vrijedi. Bar toliko koliko dobro odgojena gospođica, sposobna da ljepotom privuče čak i ako joj grudi nisu izbačene ili dupe zategnuto u kakve preuske pantalone. Naravno, uz ogradu. Svaka vrlina se mjeri osnovnom jedinicom godina a ne osnovnom jedinicom tren. Zlato na kraju jeste zlato baš zato što mu ni vrijeme ne može ništa.

Još se pitam, kako ćemo zvati "Uspavanku za Radmilu M" ako jednog dana na ovome svijetu nestane gospođica? Nekako mi uz onakvu muziku ne ide naslov "Uspavanka za ribu, trebu". Nekako onakvoj pjesmi više priliči prćasti nosić kakve gospođice.

Farma(cija) je u modi

Dobro je poznato da, otkako je komšija, postoji i interes da se zaviri u komšijsko dvorište. Mene što se tiče, prva asocijacija na tu pojavu, je sve do sad bila "Šara". Tako je, naime, moja baka, ko zna zašto, zvala našu prvu komšinicu koja je, kako je vrijeme pokazalo, ustvari bila veliki vizionar.

Naime, još u prošlom vijeku, ona je običavala da zaviruje u tuđe stanove, da prati ko kome i kad dolazi (i pogotovo odlazi) te da u neposrednoj ljudskoj komunikaciji sa potpunim strancima daje dnevne rekapitulacije dešavanja na našem spratu.

Vjerovatno je jedan od tih stranaca, koji su povremeno znali da zalutaju na naš sprat, bio i onaj, ako se ne varam holanđanin, koji je izmislio "velikog brata". Možda da bi se zaštitio od advokata koji vode računa o intelektualnim pravima, možda zbog toga što i nije tako "bombastično" on, "svoj" izum nije nazvao "velika Šara", mada bi, što se mene tiče, to više odgovaralo.

Mi, na Balkanu (Zapadnom kako se to danas zove) smo, naravno, sačekali da naivni zapadnjaci prvo malo probaju taj novi "sport" da bi se i mi, nakon jedno desetak sezona sa zapada, uključili u "velikog brata". Bio je to svečan trenutak za sve one koji su i do tad virili u tuđa dvorišta, preko tuđih plotova, u tuđe vrećice iz prodavnice ili u tuđe lonce. Najzad im je tehnologija izašla u susret. Sad su mogli da ne napuštajući svoju "art deco" garnituru od (kao prave) kože zavire u potrebni i dovoljni broj tuđih života.

Nekoliko prvih sezona tih raznoraznih "velikih, VIP, braća i sestara" sam uspješno eskivirao vadeći se na zauzetost ali nesretni splet okolnosti me doveo u veoma nezgodnu situaciju.

Prvo su moji (facebook) prijatelji počeli da me obavještavaju kad im odluta krava ili kad im se izleže jaje. Tehnologija je tu još jednom odnijela blistavu pobjedu nad starim vremenima. Dobro je poznato da su i naše bake jedna drugoj javljale kad im odluta krava ili kad dobiju, krave a ne bake, tele. Samo one nisu imale internet i facebook pa je obavještavanje moralo ići dovikivanjem s brda na brdo što je, mora se priznati, mnogo nezgodnije i nepraktičnije, pogotovo u velikim gradovima.

Onda je došla ta, "rijaliti", emisija koju, u skladu sa naraslom popularnošću iste, zovu farma. S druge strane sam se našao ja, naoružan dobrim televizorom i ograničen s tri kanala koja imaju dobru sliku. Dva od ta tri uglavnom emituju neprekidne ekonomsko političke programe sa porukom biće vam bolje ako glasate-podržite ove sa našeg kanala a protiv onih sa drugog kanala.

Bila je to situacija koju moja nejaka pleća nisu mogla iznijeti kako treba. Sve to je vodilo do moje,ispostaviće se pogrešne, odluke da pogledam jednu emisiju te "Farme". Vjerovatno se seljak u meni prisjetio svih onih zelenih livada na mom selu, pokojnog đeda i lijepih ljetnjih raspusta koje sam gore proveo. Kako bilo, tu sam ja, tu je televizor i tu je "Farma" i već nakon jedno petneastak minuta, toj slici treba umjesto mene dodati zapanjenog mene.

Naivno sam očekivao mirni seoski život, dostojan antistres screen saver-a, a umjesto toga me dočekala grupa ljudi, čije je ponašanje, u najmanju ruku, jednako onome teških psihičkih bolesnika. Ljudi koji se svađaju neustručavajući se ni najgorih psovki, zbog koji bi neko u mom selu-gradu odavno bio na lokalnom groblju a neko u regionalnom zatvoru. Pljuvanja u lice, spletkarenja, razne (i glupe) igrice. Sve stvari koje nisam doživio niti vidio ni na selu ni u gradu  a bogme ni u vojsci ili kakvoj sumnjivoj kafani gdje je generalno bilo svakavih likova.

Prvo nisam mogao da vjerujem da je to sve stvarno a ne glumljeno. Prema viđenom, jedan od mojih tipičnih "heroja" drug Ilija Čvorović je jedan fini i vaspitani gospodin sa obe noge na zemlji.

Poslije sam po forumima počeo da pratim sva prepucavanja forumaša na zadatu temu i još jednom nisam mogao da vjerujem. Ljudi su se jasno podijelili po klanovima i bez obzira što su i jedni i drugi, kako izgleda, uradili iste ružne stvari, ljudi su spremni da se potuku kako bi dokazali da je njihov klan u pravu. To tek nisam mogao da vjerujem. Potpuno sam zbunjen.

U kojem ja to društvu živim i kad je to društvo postalo farma a da ja to nisam ni primjetio? Jedino u šta sam siguran je da je nekom od nas potrebna ozbiljna intervencija kakve (podrazumijeva se izuzetno zgodne) farmaceutkinje. Njima da se skinu sa farme ili meni da potpuno poludim i da mi to "farmaško" ponašanje postane normalno.

Uglavnom, srećom, počelo je svjetsko prvenstvo tako da ona dva kanala emituju samo fudbal i ekonomsko propagandni program, što je više nego prihvatljivo, a dok ne završi prvenstvo valjda ću i ja imati i tu kablovsku televizuju. Tamo nema farme? Tamo žive fini ljudi, stranci. Zar ne?

Lažimo se (bar još malo)

Mislim da se svako dijete dobro sjeća svog prvog dana u školi. Mog prvog dana u školi, dočekali su me karanfil, sveska, olovka, gumica, nasmijana učiteljica i zadatak da nacrtamo kuću. Poslije će se ispostaviti da baš i nisam talentovan za crtanje, ali tog dana sam za nacrtanu, tipsku, kuću dobio ogromnu peticu preko cijele stranice. Dovoljno da pomislim da ta škola, na kraju krajeva, neće biti tako opasna kako su mi starija djeca pričala.

Elem, prvi dan u školi pominjem jer se sjećam i jedne od prvih lekcija. Učiteljica nam je rekla da, između ostalog, ne smijemo da lažemo (ni da krademo, ni da ne volimo druga Tita, ni da ne volimo mamu, ni da ne pomažemo starijima...).

Djeca su tu lekciju jednostavno prevela u sljedeću mudrost: "Ko laže, taj i krade. Ko krade, taj i ubija. Ko ubija, taj ide u zatvor". Živjeći tako u nijemoj sijenci zatvora kao posljedice i namanje i najbezbolnije laži, tih godina smo prilično izbjegavali da lažemo. Laganje, jednostavno, baš kao ni zatvori, nije bilo u modi.

Onda su došle "one godine". Baš kao što se, po mome mišljenju, Zemlja ustvari okreće zbog žena, tako smo i mi počeli da pomalo laguckamo zbog djevojčica. Taj dio mi je jasan. Zašto djevojčice laguckaju, e to mi već nije jasno. Najprije smo laguckali da bi u očima djevojčica bili ljepši i interesantniji, poslije su stvari postale konkretnije ali da ne idemo u detalje.

Ključni je momenat bio kad smo vidjeli da se može i slagati bez ultimativne posljedice, odlaska u zatvor. Laganje je od tad bilo sve lakše i lakše. Prvo u školi, kao opravdanje za zakašnjenje ili nenaučenu lekciju, potom kod kuće kao opravdanje za zakašnjenje ili nenaučenu lekciju. Tad su, posebno važne, postale zakletve. Posebno su na cijeni bile "Tita mi" i "majke mi", s tim da se ova "majke mi" u posebnim situacijama smjela i prekršiti ali ova "Tita mi", nikad! Od tad, Tito je, na opšte iznanđenje, umro i samim tim poprilično devalvirao. Valjda je još na snazi samo ovo "majke mi".

Poslije su laži postajale sve veće. Lagali smo se kako smo uspješni, kako su naše ljubavi prave, naši brakovi iskreni (za razliku od tuđih), naše žene lijepe i krotke (za razliku od tuđih), naši putevi evropski a naši autoputevi svjetski (a opet naši). Lagali smo kako smo uvijek u pravu, kako ne griješimo (jer je to jedina stvar koju ne umijemo), kako je cura kojoj smo prišli prije neko veče, ona najljepša koju smo vidjeli, kako smo bili ovdje ili ondje, sa ovom ili sa onom.

Najgore je što se tu vrlo lako izgubi mjera, čovjek počne da sam vjeruje u svoje laži. Poslije te tačke, iskreno vjerujući, on je spreman i da kaže "majke mi". Ne dao Bog da majke umiru zbog zakletvi u kojima su bile ulog.

Onda svi postanemo svjesni da sve je laž i počnemo, kao jedan moj prijatelj, da onda kada posumnjamo da neko možda ipak i govori istinu, zapanjeno pitamo: Lažeš!?

Problem je sa lažima što, nažalost, kako su to i car Trajan i moj komšija saznali, u tome što se laži, prije ili poslije razotkriju.

Predlažem stoga da proglasimo, ti i ja, međunarodni dan ne laganja i da tog, jednog dana, govorimo samo istinu ili bar da ćutimo. Samo da ne govorimo laži.

Zbog čega sve ovo napisah? Zbog toga što bi volio da znam istinu u vezi nekih stvari, mada možda kad kažem ovo i ja, malkice, lagim.

Nojeva barka

Prije neki dan sam, na internetu, vidio kako je neka, evropska, agencija izračunala, tačno u minut kada ćemo ostati bez neobnovljivih izvora energije. U suštini, neobnovljivi izvori se, kako im samo ime i kaže, troše ali ne obnavljaju, tako da, jednostavno, možemo doći do zaključka da će ih jednog dana i nestati. Sudeći po ovim Evropljanima, ne tako dalekog dana. Dana koga će neko od nas i dočekati. Neko će dočekati da se tog dana kaže, zaliha koje su skupljane hiljadama godina više NEMA.

Vijestima, proteklih dana, dominiraju Grčka i Grci. Nažalost ne onima lijepima, koje bi govorile o tome da se u Grčkoj ljepše i bolje živi. Grci su, kako se sada vidi, godinama živjeli trošeći više nego što su imali. Što je samo po sebi sjajno, sve do trenutka kada dođe naplata, a naplata, mada nam se čini da nije tako, uvijek dolazi. Taj trenutak je za njih došao i sada, kao u popularnoj komediji, oni nemaju da plate. Evropa ih, zasad, neće tjerati da peru tanjire ali ostali Evropljani i nisu baš srećni, pogotovo zato što se čuje da Grci nisu jedini koji su živjeli iznad svojih mogućnosti. Šapuće se da su u tom društvu i Španci, Portugalci a bogme i Mađari.

U suštini, vrijeme, pretci i Bog, ako u njega vjeruješ, su nas opremili većim lopatama i većim sjekirama a mi ih, da bi dobro živjeli u ovom trenutku, ne misleći o sutra, zdušno koristimo. Prodajemo komade zemlje na kojima su još naši čukunđedovi kopali noseve, vozamo se i tamo gdje se teže vozati nego hodati ne pitajući koliko šta košta, trošimo sve zalihe koje je ova planeta skupljala milionima ili bar hiljadama godina. Živimo iznad svojih mogućnosti i ne obaziremo se na crne oblake koji se već vide na horizontu. Jednostavno, živimo u današnjem danu. Kada oblaci dođu, nećemo reći da smo ih mogli izbjeći da smo samo malo ranije, samo malo unaprijed gledali. Umjesto toga lako ćemo sami sebe ubijediti da je još jedan poraz, ustvari, još jedna pobjeda i da smo bili sasvim u pravu što smo živjeli kako smo živjeli, kao cvrčci.

Ponekad se pitam dal je možda došlo, u silnim prevodima, do greške i dal se od potopa spasla Nojeva barka ili barka nojeva.

Ja, Muškarac!

Sjećate li se tih groznih devedestih? Ne, neću pisati o nekim tužnim i zlim stvarima koje su ih obilježile. Toga je već dovoljno napisano. Pisaću o pojavi koja im je prethodila a tu pojavu možemo nazvati "Fenomen trule višnje".

Naime, nekako početkom devedestih, naciju (valjda jugoslovensku, šta znam) je uhvatila groznica "Trule višnje". Sve što je bilo ofarbano u tu boju, tih je godina imalo prođu. Prvo golfovi.

Heeeej, golfovi. Nema danas auta koje ima takav kultni status kakav je tih godina imao golf, pogotovo onaj trule višnje.

Potom su došli frajeri u sakoima boje, naravno, trule višnje. Sve mature su, tada, pokazivale nenadanu sklonost muškaraca ka truljenju višanja. Uvijek bi bar pola razreda bilo u sakoima odgovarajuće boje, baš kao u uniformama.

Sad kad razmišljam o tome mnome ovlada tuga, da sam se tad sjetio izmisliti toaletni papir boje trule višnje, gdje bi mi danas bio kraj.

Uz sakoe djevojke, žene, sestre i majke su osjetile da je pravi trenutak da kultivizuju muškarce. Dok si dlanom o dlan ulicama su hodali najbolji frajeri u košuljama tzv. pastelnih boja (što je zbirna oznaka za sve blijedo roze, žute i druge beneton boje).

Na te košulje se nikad nisam navikao i dugo, dugo sam se uspješno borio protiv istih. Sve dok me jedna mala nije ultimativno dovela pred svršen čin, ali to je sada neka sasvim druga priča.

Poslije košulja su počeli mirisi i kremice. Hajde mirisi, to je sasvim opravdano, pošto balkanski muškarac tradicionalno smrdi na kombinaciju jeftinog duvana, ustajale rakije, mokraće i svinjskog ili nekog drugog pečenja. Svaki miris koji bi to mogao zamaskirati je dobrodošao.

U doba pojave pastelnih košulja, pojavili su se i denim i brut, mirisi za široke narodne mase. Sa ove vremenske distance nisam siguran jesu li više smrdjeli denim i brut ili originalni nenamirisani muškarci.

Potom su došle kremice. Počeli muškarci da se mažu i trackaju, gotovo kao žene. Mislim da je tu pojavu popularizovao Bekam koji je, ko zna iz kog razloga, negdje otprilike tad postao posebno popularan.

Konačan udarac, donijele su te strašne depilacije. Zamisli, počeli muškarci da se depiliraju. Jednako kako su nekad navlačili bradu čestim brijanjem, sada odjednom dođosmo do toga da muškarac ne smije da ima niti jednu dlaku (za one u ušima i one što vire iz nosa se slažem).

E sad, baš prije neki dan, čitam kako su, dokoni, naučnici, negdje, zaključili da žene sada žele feminizirane muškarce, lutke, jer im je sama egzistencija sada sigurnija i više im ne trebaju jaki alfa mužjaci kako bi bile sigurne i sretne. Valjda sada žele igračke.

Gdje sam tu ja? Za mene se može slobodno reći da nisam ni blizu prosječnog modernog muškarca. Biće da se vijekovima, u mom genetskom kodu, čuvala informacija da je odjeća tu da ti ne bude hladno i da ne hodaš baš go (što iz nepoznatih razloga nije u redu).

Proradi tu i stari dobri srpski strah da odnekud ne zapuca, pa se tako u glavi jednog Srbina, uvijek vrti misao gdje u nuždi zaleći. Pripucati, zna se, mogu vaskoliki neprijatelji, poneki pijani prijatelj a Bogme i ljubomorni muž ili momak.

Rezultat svega toga je da sam uvijek u košuljama osnovnih boja i nikad u sakou boje trule višnje, ne koristim kremice a sva depilacija mi se dovodi na redovno šišanje. Da sam kojim slučajem voditelj na TV-u ispod bi pisalo: Voditelja obukao butik Ilija Čvorović iz šoping centra Balkanski špijun.

Smanjivanje

Bio sam prije neki dan na selu, tamo gdje sam provodio sve školske raspuste u osnovnoj školi. Nekad se do mog sela dolazilo prašnjavim putem, starim autobusom koji je 25 kilometara putovao nekih dva sata, računajući odmor od 15 minuta. Autobus bi nas doveo do Debelog brda odakle je počinjao uspon kroz Rodića i Jazića šume do Jazića lokve i naše kuće.

Već sam dolazak je bio prava avantura, meni možda jednako izazovan kao nekom putovanje na drugi kraj svijeta.

Danas se do mog sela stiže asfaltnim putem za nekih 30 minuta brze vožnje. Debelo brdo nije kao što je nekad bilo, asfalt ga je promijenio. Iz auta, dok brzo prolazim, ne uspjevam da vidim jel onaj grm šipka još na svome mjestu.

Razmišljam tako kako se sve smanjilo i zbilo. Izgubilo svoju čar i misteriju. Voćar koji mi je nekad zbog velikih listova neke trave bilo i prilično strašan sada je malen, kao da se povukao pred novim vremenom. Mjesta koja su mi bila daleka sad su tu, na dohvat ruke.

Mojoj majci je još uvijek nejasno kako ja to uspijem da odem sa posla na utakmicu u Beograd, da se vratim odmah poslije utakmice i da još poslije svega toga izađem i sutradan budem na poslu.

Sve se skupilo. Letimo avionima, putujemo autima i brodovima. Preskačemo milione detalja na koje bi mogli potrošiti tri života. Pitam se samo, previđajući detalje, koliko smo se i mi sami skupili i smanjili.