Stav

Pročitah prije neki dan kako je jedna žena ubijena u gradu u kojem živim. Ubio ju je njen, psihički bolestan, sin. U kratkoj vijesti još stoje komentari komšija koji kažu kako je nesrećna žena imala težak život sa svojim mužem, kako ju je baš par dana prije pogibije hvatao za kosu i vukao po ulici dok su oni to sve posmatrali. Govore još kako su sirotici govorili da treba da sina pošalje u bolnicu i kako je ona to odbijala govoreći kako će se o svome djetetu starati dok god to bude mogla. Ispada, gotovo, da je sama sebi kriva.

Natjerala me je ova vijest da ponovo razmišljam o životu, onakvom kakav ne poznajem.

Odgojen sam tako da žene i muškarce smatram ravnopravnima. Upoznajem i družim se sa ženama koje su emancipovane, obrazovane i sposobne da uspješno postoje u modernom društvu. Lako je zaboraviti da tu, oko nas, postoje žene, ili uopšte ljudi, koji žive teško i u patnji. Oni kojima su svakodnevna verbalna i fizička zlostavljanja svakodnevnica. Način života koji je nama nezamisliv, za neke je možda jedini koji znaju. Jesmo li zaista sigurni da u ovom gradu u kojem postojimo ,danas ,nema robova? Jesmo li svjesni da, bez obzira koliko nam se čini da nije tako, žene iste ciljeve postižu teže nego muškarci?

Upitam se ko je tu zakazao? Odgovor je jednostavan: Svi! Sistem, društvo i mi! Svi smo zakazali.

Zakazali smo mi jer uglavnom postojimo pod jednom parolom: Gledaj svoja posla! Spomenuo sam gore ove komšije koji su gledali kako muškarac vuče ženu za kosu po ulici i nisu to spriječili, izgleda čak ni prijavili policiji ili nekome.

Zakazala je policija zato što takve poznate slučajeve ne obrađuje dovoljno brzo i efikasno, što je prema nasilnicima nerijetko previše blaga i što ih samo upozorava.

Zakazali su zakonodavci koji su napisali zakone kojima štite nasilnike, propisuju im male i neadekvatne kazne dok su s druge strane, nerijetko, prilično restriktivni prema građanima koji se samoorganizuju. U gornjem primjeru nije uopšte isključeno da bi čovjek koji bi fizičkom silom spriječio tog muškarca da ženu vuče za kosu, podlijegao zakonskim sankcijama, možda težim od onih kojima bi bio izložen sam nasilnik.

Napisah sve ovo zato što mi je dosta zakazivanja! Zato što znam da niko neće promijeniti stvari ukoliko ih mi sami ne promijenimo, ukoliko mi sami i na svakom mjestu ne budemo imali isti stav o nasilnicima čak i u slučajevima kada su oni naši prijatelji, roditelji, braća ili sestre.

Digni zato svoj glas svaki put kad vidiš nasilje. Osudi to, preduzmi nešto da do toga ne dođe ponovo. Ti si ta koja to može.

Rastanci

Razmišljam kako život umije da se igra sa nama, da nas stavlja u razne situacije i onda da posmatra kako se u njima, kao u malo vode, vrtimo. Vrtimo, kao ona mala riba koju ribari zovu klen.

Ja najbolje pamtim rastanke i s njima povezane poslednje riječi ili trenutke. Mnoge pamtim baš po tome i kad me stignu moje tuge sjećam se svih detalja.

Otišli su tako, neki zasigurno a neki samo vrlo vjerovatno, zauvijek iz mog života mnogi. Dok sam još bio sasvim mlad, vjerovao sam da nikad nije zauvijek, odlazio sam ne okrenuvši se, smatrajući to jednim doviđenja a ne jednim zbogom. Sad već znam da su mnogi rastanci, rastanci zauvijek.

Sjećam se večeras, gotovo bez ikakavog posebnog razloga, ruke prijatelja s kojim sam se poslednji put rukovao na stepenicima naše škole. Sjećam se kako sam umjesto u njega gledao u njegovu ruku i kako sam bio zabezeknut kada sam nakon samo sedam dana čuo da ga više nema.

Sjećam se posljednjeg telefonskog razgovora koji sam imao sa svojom bakom. Toga kako mi je rekla da je boli noga, toga kako nije bila vesela kao obično.

Sjećam se djeda i kako je, kao nikad do tad, ležao na svojoj Slavi. Sjećam se kako je bio tužan i ozbiljan.

Sjećam se nje, kako odlazi iz mog života dolazeći mi kao neka sasvim druga. Sjećam se njenog kucanja na vratima dok ja unutra ćutim pretvarajući se, ko zna zašto, da nisam tu.

Sjećam se nje kako uplakana, ruku opuštenih, crvena u licu odlazi niz ove lude stepenice da se nikad više ne vrati i sebe koji u to ne mogu da povjerujem.

Sjećam se njega kako se vraća u auto, nakon što je još jednom pokušao da bude prijatelj, da mi se približi.

Sjećam se drugova iz vojske, te poslednje večeri. Telefona koje smo razmijenili da se čujemo a preko kojih se nikad nismo čuli.

Zapamtiću sigurno i kako večeras moj cimer odlazi da nađe svoj put kroz život koji mu je u ovom trenutku potpuno zbrkan. Čujem ga kako mi gvori da moramo da se nađemo, vidim kako suzdržava suzu i pitam se hoću li ga ikad više vidjeti.