Pričaj mi o sreći

Postoji najmanje milion načina da svaki čovjek bude srećan. Samo postojanje za neke je sreća, prestanaj postojanja za druge. Za jedne je sreća povratak na staro, ono što ih je nekad, bez posebnog razloga, činilo srećnim. Za druge je to otkrivanje novog, neizvjesnost nepoznatog. Za neke koje znam sreća je letjeti visoko, nišaniti još više i pogađati u metu a za druge, koje možda znam, stajati s obe noge čvrsto na zemlji.

Današnja sreća umije da bude ono što nas je prije samo par mjeseci činilo nesrećnim. Nekad nam je sreća pomiriti se s nekim, nekad posvađati. Nekad nam današanja sreća zameće golemu tugu koja će nas za par dana ili godina stići a nekad nam današnja tuga posadi klicu sreće koju ćemo, kada naraste i procvjeta, dugo doživljavati kao najveću u životu. Sreća i tuga, jednako po snazi ali različito po načinu, hrane naše emocije, čineći nas, tako, živima.

Kada smo srećni, često smo sebični. Zaboravimo one čiju smo sreću posudili samo da bi je poslije predali drugima. Zaboravimo one koji je još čekaju. Zaboravimo pravila i norme. Tad nam ne treba ništa zamjerati, bar jednako kako ne zamjeramo nekom miroljubivom pijancu, opijenom dobrim pićem, naoružanim pomalo blesavim osmjehom na licu.

Sreća je što je sreća prolazna, da nije naviknuli bi se na nju i isprala bi se s vremenom.Ovako nas, nerijetko, čini srećnim to što je sreća, po svojoj prirodi, rijetka.

Ponekad nas snovi čine srećnima. Desi se da počnem ludo i bez ikakve mjere da sanjam. Gotovo kao kad sam bio sasvim mlad. Sanjam sasvim stvarne, opipljive snove u kojima se pojavljuju žene, one o kojima na javi nikad nisam ni razmišljao.

Da bi sačuvao ravnotežu svijeta onih koji sanjaju, ne samo da sanjam, nego sam i sanjan. Sanjaju me neke bivše, sanjaju me neke možda buduće. Sanjaju me samo da bi mi rekle kako sam u njihovim snovima. Za to šta sam im tamo radio, ne odgovaram, mada bi možda i trebao.

Razmišljam tako, gdje je ta linija ravnoteže. Koliko trebamo sanjati, koliko trebamo biti sanjani a koliko budni i bez snova da bi pronašli mjeru sreće? Onu mjeru koja se neće potrošiti za sve ove godine koje su pred nama, koja nam sreću neće omalovažiti i obezvrijediti.

Koliko sreće trebamo, s ubrzanim radom srca, blagom aritmijom, crvenilom u obrazima i radošću primiti a koliko je trebamo pružiti? Sa koliko se problema trebamo uhvatiti u koštac, potpuno nesvjesni ishoda? Koliko se puta razočarati kako bi onog trena bili srećni?

Razmišljam, tako, koliko će nas još srećnih momenata dočekati sekundu prije spavanja, onda kada san dočekujemo mirni i sigurni, svjesni da samo tog posebnog dana našli tu mjeru.

Stav

Pročitah prije neki dan kako je jedna žena ubijena u gradu u kojem živim. Ubio ju je njen, psihički bolestan, sin. U kratkoj vijesti još stoje komentari komšija koji kažu kako je nesrećna žena imala težak život sa svojim mužem, kako ju je baš par dana prije pogibije hvatao za kosu i vukao po ulici dok su oni to sve posmatrali. Govore još kako su sirotici govorili da treba da sina pošalje u bolnicu i kako je ona to odbijala govoreći kako će se o svome djetetu starati dok god to bude mogla. Ispada, gotovo, da je sama sebi kriva.

Natjerala me je ova vijest da ponovo razmišljam o životu, onakvom kakav ne poznajem.

Odgojen sam tako da žene i muškarce smatram ravnopravnima. Upoznajem i družim se sa ženama koje su emancipovane, obrazovane i sposobne da uspješno postoje u modernom društvu. Lako je zaboraviti da tu, oko nas, postoje žene, ili uopšte ljudi, koji žive teško i u patnji. Oni kojima su svakodnevna verbalna i fizička zlostavljanja svakodnevnica. Način života koji je nama nezamisliv, za neke je možda jedini koji znaju. Jesmo li zaista sigurni da u ovom gradu u kojem postojimo ,danas ,nema robova? Jesmo li svjesni da, bez obzira koliko nam se čini da nije tako, žene iste ciljeve postižu teže nego muškarci?

Upitam se ko je tu zakazao? Odgovor je jednostavan: Svi! Sistem, društvo i mi! Svi smo zakazali.

Zakazali smo mi jer uglavnom postojimo pod jednom parolom: Gledaj svoja posla! Spomenuo sam gore ove komšije koji su gledali kako muškarac vuče ženu za kosu po ulici i nisu to spriječili, izgleda čak ni prijavili policiji ili nekome.

Zakazala je policija zato što takve poznate slučajeve ne obrađuje dovoljno brzo i efikasno, što je prema nasilnicima nerijetko previše blaga i što ih samo upozorava.

Zakazali su zakonodavci koji su napisali zakone kojima štite nasilnike, propisuju im male i neadekvatne kazne dok su s druge strane, nerijetko, prilično restriktivni prema građanima koji se samoorganizuju. U gornjem primjeru nije uopšte isključeno da bi čovjek koji bi fizičkom silom spriječio tog muškarca da ženu vuče za kosu, podlijegao zakonskim sankcijama, možda težim od onih kojima bi bio izložen sam nasilnik.

Napisah sve ovo zato što mi je dosta zakazivanja! Zato što znam da niko neće promijeniti stvari ukoliko ih mi sami ne promijenimo, ukoliko mi sami i na svakom mjestu ne budemo imali isti stav o nasilnicima čak i u slučajevima kada su oni naši prijatelji, roditelji, braća ili sestre.

Digni zato svoj glas svaki put kad vidiš nasilje. Osudi to, preduzmi nešto da do toga ne dođe ponovo. Ti si ta koja to može.

Rastanci

Razmišljam kako život umije da se igra sa nama, da nas stavlja u razne situacije i onda da posmatra kako se u njima, kao u malo vode, vrtimo. Vrtimo, kao ona mala riba koju ribari zovu klen.

Ja najbolje pamtim rastanke i s njima povezane poslednje riječi ili trenutke. Mnoge pamtim baš po tome i kad me stignu moje tuge sjećam se svih detalja.

Otišli su tako, neki zasigurno a neki samo vrlo vjerovatno, zauvijek iz mog života mnogi. Dok sam još bio sasvim mlad, vjerovao sam da nikad nije zauvijek, odlazio sam ne okrenuvši se, smatrajući to jednim doviđenja a ne jednim zbogom. Sad već znam da su mnogi rastanci, rastanci zauvijek.

Sjećam se večeras, gotovo bez ikakavog posebnog razloga, ruke prijatelja s kojim sam se poslednji put rukovao na stepenicima naše škole. Sjećam se kako sam umjesto u njega gledao u njegovu ruku i kako sam bio zabezeknut kada sam nakon samo sedam dana čuo da ga više nema.

Sjećam se posljednjeg telefonskog razgovora koji sam imao sa svojom bakom. Toga kako mi je rekla da je boli noga, toga kako nije bila vesela kao obično.

Sjećam se djeda i kako je, kao nikad do tad, ležao na svojoj Slavi. Sjećam se kako je bio tužan i ozbiljan.

Sjećam se nje, kako odlazi iz mog života dolazeći mi kao neka sasvim druga. Sjećam se njenog kucanja na vratima dok ja unutra ćutim pretvarajući se, ko zna zašto, da nisam tu.

Sjećam se nje kako uplakana, ruku opuštenih, crvena u licu odlazi niz ove lude stepenice da se nikad više ne vrati i sebe koji u to ne mogu da povjerujem.

Sjećam se njega kako se vraća u auto, nakon što je još jednom pokušao da bude prijatelj, da mi se približi.

Sjećam se drugova iz vojske, te poslednje večeri. Telefona koje smo razmijenili da se čujemo a preko kojih se nikad nismo čuli.

Zapamtiću sigurno i kako večeras moj cimer odlazi da nađe svoj put kroz život koji mu je u ovom trenutku potpuno zbrkan. Čujem ga kako mi gvori da moramo da se nađemo, vidim kako suzdržava suzu i pitam se hoću li ga ikad više vidjeti.

Kvar

Prije neko veče sam s jednom djevojkom, koju ću pokušati da ne vidim sutra, razgovarao. Sasvim opušteno. Čim smo ostali sami požurila je da mi objasni svoj problem. Problem koji ima samnom. Rekla mi je kako ne osjeća ništa posebno, ništa što ima samo ona. Ja sam veseo i kad sam sa drugima. Dobar prema svima. Pažljiv prema svima. Jednostavno nije mogla da vidi da mi je po nečemu posebna, da nešto sebe dajem samo njoj i nikome drugom na ovom svijetu.

Razmišljam od tad kako je upravo to možda moj kvar, onaj nepopravljivi. Razmišljam kako to sve uvijek ide na jedan sasvim običan način. Svi me upoznaju u mome radnom odijelu. To je ono u kojem sam svaki dan veseo, prema svima tolerantan i dobar, spreman da pomognem. Traže nešto posebno i više. Traže da upoznaju mene bez tog odijela. Prepadnu se kada me vide takvog. Kada vide da i ja ponekad dugo ćutim, da umijem da budem tužan, da umijem da budem umoran, da trebam prijatelja koji će me pitati kako mi je prošao dan ili koji će jednostavno ćutati dok ja znam da je tu za mene.

Nepopravljiv je taj kvar. Na posao ne mogu bez odijela a kada ga skinem neko sam drugi. Istina je da odijelo ne čini čovjeka ali mnogo govori o njemu.

Svim ženama koje sam voleo

Ponovo se ova soba zatvara kao poklopac na mrtvačkom sanduku kojim će me jednom prenijeti na drugi svijet. Ponovo, dok ne vjerujem da tvoje mirne prisutnosti, prisutnosti jedne biljke koja radosno raste, više nema pod ovim krovom.

Osjećam tišinu, tišinu nastalu kao daleki odjek tvog disanja.

Vidim drhtiš, čitavo tijelo ti se trese. Prelazim rukama po tebi, prvi put. Uzimam sve što mi daješ. Strasno i pohlepno kao žedan čovjek koji je pronašao oazu u pustinji. Gledam te u oči. Te tvoje prelijepe zelene oči i nagovaram te na nešto našto si mi rekla da nikad nećeš pristati. Dolaziš mi. Stojiš na mojim vratima. Ljepša nego ikad. Ljubimo se. Hodamo ulicama našeg malog grada dok se svjetla prodavnica ogledaju u lokvama na asfaltu.

Tvoj poklon me čini pomalo sretnim, pomalo tužnim. Poklonila si mi sebe.

Prošli petak, kad sam bio savršeno srećan, mi sad izgleda tako daleko nemoguć. Ne mogu da prihvatim da te nikada više neću poljubiti. Da nikad više neću vidjeti tvoje grudi.

Gledam kako plačeš, kako plačeš kad si tužna, one noći kad nas je nestalo. Gledam kako plačeš kad si sretna. Osjećam ponovo, duboko niz kičmu, onaj nazadrživi impuls. Posmatram te kako spavaš, lagano otvorenih usta, pokrivena, i znam da ispod tog pokrivača nema ničega drugog osim tebe. Otkrivam te i ljubim sve dok te ne probudim.

Posmatram te kako uživaš u sebi dok se kupaš.

Sjećam se kako si me najstrašnije zavodila.

Sjećam se naših razgovora i malih znakova koje smo koristili da jedno drugome pokažemo koliko se volimo.

Sjećam se svake koja je vredjela a današnji dan poklanjam ipak samo tebi.

Tebi koju još nisam voljeo.

Resistance is futile!

Prije neki dan se iznenadih kad primjetih da jedan od mojih prijatelja, muškarac na početku "muškog" klimaksa, redovno kupuje i još redovnije čita magazin koji nosi naslov "sCandal" (riječ nepoznata u našem jeziku). Čitavoj mojoj frustraciji doprinjelo je i to što sam danas čekao pet predugačkih minuta, držeći novi broj Stripoteke, da prestara, predebela domaćica, model 50, kupi svoju dozu otrova: cigarete i magazin sa naslovom Svet.

Čekajući, razmišljao sam kako su se "borci protiv duvanskog dima" izborili za to da se na svakoj kutiji cigareta mora napisati da su cigarete otrov i da mogu da vam veoma naškode ako ste trudni (vrlo ozbiljno upozorenje za muškarce) i pitam se ko to treba da se izbori da se na izdanjima Sveta sCandala obavezno štampa mrtvačka glava kao na najubojitijim otrovima?

Umjesto naslovnice, mrtvačka glava sa upozorenjem štampanim na jezicima svih naroda i narodnosti. Tekst upozorenja bi mogao da bude: "Ukoliko otvorite ove korice izlažete se riziku da počnete da hodate goli, imate više od jednog ljubavnika(ice), gledate kakave gaće ima komšinica i provodite vrijeme u svom privatnom velikom bratu. Posljedice mogu biti nepovratne! Djeci ne dopuštati pristup ni u krugu od 100 metara" ili samo jednostavnije: "NE!".

Onda se jave drveni filozofi koji počnu da nam govore kako se sve to o čemu pišu (precjenjeno!) takvi magazini dešavalo i prije, kako je to život, kako to čini život podnošljivijim.

Kako to može da čini život podnošljivijim? Kako će to nekome pomoći da bolje živi? To što će još više potonuti kao životinjama?

Bojim se samo da je možda već kasno. Resistance is futile!

U opasnosti

Evo, ne znam ni sam kako, jedan par, ženski zelenih, očiju je nekako, niodkud, prošao predaleko. Zbog toga sam u velikoj opasnosti.

Ispada sad da su me te oči već dugo gledale, mada ja toga nisam bio svjestan. Činile su mi se hladne tačno onoliko koliko mi se sada čine toplima. Prolazio sam kraj njih. Gotovo ih neprimjećujući a sada mi nekako, ne izlaze tako lako iz glave.

Pitam se samo, koliko će se stvari desiti prije nego što joj ispunim želju? Šta će biti poslije toga i hoće li i ona meni ispuniti moju želju?

Siguran

Uvijek sam najvećom nesrećom smatrao nerealizovanje nekog talenta koji čovjek nosi u sebi. Večeras razmišljam o tome, nakon što sam pročitao intervju Margite Stefanović i proveo sate slušajući o Zemlji, o Ljubavi, o tome kako sam siguran (ili samo mislim da sam siguran) mada imamo još samo par godina za nas.

Imam tu sreću da, uglavnom, radim sa mladim ljudima. Mladima makar u duši. Posao mi je takav da radim sa onima koji su gotovo najkreativniji dio društva. Zahvaljujući tome srećem razne, vrijedne i interesantne, ljude.

Pogodilo se, tako, da sam danas razgovarao sa jednim mladim čovjekom koji pokušava da nađe spasilački splav za svoju individualnost. On crta, razmišlja i pokušava da bude što različitiji od sredine. Njegovo, takvo, ponašanje mnoge nervira i malo ko ga voli. Ja ga ne poznajem dovoljno ni za jedno ni za drugo. Poznajem ga tek toliko da mi, kao posebnu čast, šalje svoje radove da ih pogledam i toliko da mu mogu pokazati jednu od svojih omiljenih slika, Dalijevo iskušenje Sv. Antonija.

Posmatram i druge ljude s kojima radim, trudim se da otkrijem koji je to njihov skriveni talent, gdje je ta njihova iskra. Pokušavam da nahranim tu glad u njima i da ih pokrenem, da ih probudim i navedem da trče, da trče, bez straha, sve dok ne polete.

Pokušavam da u njima upalim svjetlo kreativnosti, takve strašne kreativnosti koja te tjera da sagorijevaš zrak oko sebe brže nego ikakva raketa. Kreativnosti koja ne priznaje da je nešto nemoguće, da nešto ne može biti, snagom volje, znojem i vremenom, urađeno.

Nadam se da ću, makar i svojim primjerom, pomoći nekom da prepozna tu iskru u sebi. Da ću je zadužiti da to prenese nekom drugom, baš kao štafetu.

So

Reče danas jedna žena, braneći me, kako sam baš lijep.

Nagovorih danas, u pola sata, jednu ženu na nešto što isprva nije htjela i u šta se opkladila da je neću nagovoriti za sat vremena.

Pjevah sinoć sa jednom ženom.

Čuh se telefonom juče sa jednom ženom.

Gledah se sinoć sa jednom ženom.

Gledah sinoć jednu ženu.

Probudih se jutros, misleći o jednoj ženi.

Pomislih svašta bezobrazno, maloprije, o jednoj ženi.

Javi mi se danas jedna žena porukom.

Bijah juče na kafi sa jednom ženom.

Nasmijah se od srca danas kad vidjeh jednu ženu.

Sjetih se danas jednog filma i citata: "Žene su ti kao so. Može i bez njih al je bljutavo"...

Izvještaj sa ratišta

Juče sam, poslije dosta vremena, bio na svom selu. Nije ni to selo više što je nekad bilo. Umjesto prašnjavog makadama koji me odvodio u svijet mašte, divljeg zapada i avantura sada se pružaju dvije svježe asfaltirane trake kojima se toliko brzo vozimo da ne primjećujemo ni jedno drvo koje smo nekad dobro znali.

Na tom mom selu već neko vrijeme živi i moj ratni komandant. Čovjek kojeg, zbog njegove dobrote i principa, veoma volim i poštujem. Čovjek koga smo svi tih godina odmilja zvali "puki" i to baš zato što smo ga, htjeli to sebi priznati ili ne, jednostavno voljeli.

Nikad ne prođem pored njega a da ga ne pozdravim. Tako je bilo i sad. Nije me vidio neko vrijeme pa me prvo, koristeći, po običaju, djevojačko prezime moje majke kao moje, kratko pozdravio i odmah, vojnički, upitao: "Imaš li familiju!?". Gotovo posramljeno odgovorih odrečno. "Jesi li riješio stambeno pitanje!?" - pitao je dalje. Još posramljenije promrmljah nešto kako ću do kraja godine kupovati nešto i kako mi se misli roje gdje i šta.

S ta dva odgovora, jednostavno i bez pompe, raportirao sam mu sve ono što ga je interesovalo. Džaba da pričam o poslovnim i stručnim uspjesima, o lijepim ženama koje sam ljubio i onima koje ću tek ljubiti. Sve je to ostalo potpuno bez smisla, potisnuto s dvije jednostavne vrijednosti kojima je težio i prađed od moga prađeda.

Čudno je, kako nam nekad vojnici, jednostavno i precizno kažu mnogo više nego mudraci.

Baloni

Moje misli ne mogu da ostanu u ovoj koži i ja ih pakujem u balone koje puštam s najviše svoje stijene.

U one šarene pakujem svoje najtužnije misli, one što bole. Plavi baloni nose sve one moje misli koje te mogu natjerati da plačeš a da nisi tužna. Crveni nose sve one misli koje će ti dati snagu svaki put kada god ti ona treba. Bijeli nose sve moje pokvarene misli, one koje, zbog nekog razloga, ne rade. U ljubičaste stavljam sve svoje prljave misli, one koje je isprljao svijet i one koje bi isprljale svijet.

Ti baloni, nošeni vjetrovima koji donose velika nevremena, plove cunamijima riječi, provlače se ulicama. Ljudi ih kontrljaju, ne obraćajući pažnju na njih. Prolaze pored njih, primjećujući njihovu ljepotu ali ne i njihovu suštinu.

Ludaci ih zagledaju i smiju im se (jesi li primjetila kako se ludaci uvijek smiju?), djeca se poigravaju s njima i puste ih da odu čim vide neku novu šarenu svjetlucavu stvar.

Ja ponekad putujem zakačen za balon, odlazim na sva ona mjesta na kojima nikada neću biti, družim se s onim ljudima kojima nikada neću reći ništa, živim tuđe živote kao nadogradnju sopstvenog i pažljivo, veoma pažljivo, postupam tako da niko ne sazna ko sam to ja.

Na takvim putovanjima ostavljam za sobom dugačke šarene trake i lizalice. Ostavljam tragove svojih nogu, uvijek okrenute unatrag. Prosipam pjesak i razbijam tanjire. Od pijeska i tanjira pravim mozaik koji drugi zovu život.

Požutjele stranice

Prije neki dan je izašao Politikin Zabavnik broj 3000.

Sticajem okolnosti, iako sam odavno prestao da ga kupujem i zamjenio ga sa Politikom, ovaj broj sam kupio. Stari dobri Zabavnik me svime, od prepoznatljivih crteža preko mirisa papira pa do poznatih rubrika nepogrešivo vrati u djetinjstvo. On mi nekako posvjedoči da još uvijek ima šanse za mene, da sam još uvijek dijelom dijete.

Nekako, kad čitam Zabavnik, nikad nisam stariji od 7 godina. Tad sam onaj dječak koji vjeruje, iako me Zabavnik čika sa "vjerovali ili ne", dok, zajedno sa Hogarom, čitam kako taj život umije da piše drame.

Zabavnik je, pogotovo tih godina, gradio mene, pokazivao mi kakav se to šareni svijet pun mogućnosti krije iza brda koja okružuju gradić u kojem sam odrastao. Zabavnik me je vodio na Mjesec, i na dno okeana i nepovratno mi gradio maštu, baš kao da slaže šarene stakliće. Zabavnik me je uvijek zvao na avanturu, na istraživanje na pustolovinu. Zbog svega toga, znam da ću i kad budem puno stariji nego sad, uvijek s radošću čitati Zabavnik, tu moju malu vremensku mašinu.

Evo, sad kad razmišljam, pada mi na pamet da Zabavnik nikad i nikome, za razliku od svh drugih stvari, nisam pozajmljivao.

Pilule za lilule

Evo najzad sam popustio. Nakon nekoliko dana kašlja, bolnog grla i krvavih očiju otišao sam da posjetim lijepu doktoricu koja mi servisira oči.

Mislim da doktori na fakultetu uče da svaka posjeta doktoru treba da za rezultat ima recept za najmanje dva lijeka. Ko to ne upamti pada na ispitu. Gotovo sam siguran da bi čak i njazdraviji čovjek dobio bar neke vitamine i kapi.

Tako sam i ja za tri novčanice dobio papir na kojem je su bila napisana tri lijeka što je valjda dobar znak (ako bi zdrav dobio dva onda sam ja umjereno bolestan?). Naravno, dobio sam i novi termin, petak u deset. Ništa ne treba prepustiti slučaju, treba to pratiti. Ipak, govorimo o zdravlju, nije se zezati.

Većina mojih prijatelja bi pretpostavila da je mlada doktorica željela da me ponovo vidi ali se meni čini da su doktori ipak više zainteresovani za novčanice koje im bogobojažljivo dajemo. Ipak, govorimo o zdravlju, nije se zezati.

Tako ja uzmem svoj recept (zanimljivo da se zove recept, baš kao da ću praviti tortu ili neki kolač) i uputim se u centralnu apoteku (znam, znam, patim od tih centralno ovo, centralno ono stvari).

Ja sam prilično rijetko u apotekama. Zdravlje mi je još uvijek jako dobro, niko u mojoj prodici nije bolestan i kad bi me sad pitali da nabrojim imena pet ljekova, vjerovatno bi stao na trećem (coldrex, andol, paracetamol).

Prvo što primjetih u apoteci je gomila ljudi, koji izgledaju sasvim zdravo, a stoje u redovima. Koristeći svoju urođenu dovitljivost u kombinaciji sa krvavim očima i širokim ramenima vrlo brzo se probih do apotekarke. Bez osmjeha ili neke prisnosti uzela je moj recept, otišla negdje iza i vratila se sa tri kutijice.

Usudih se da zatražim i nešto za grlo koje me već par dana boli. Kao da sam stalni mušterija upita me koji lijek želim. Slegnuh ramenima kao student na nepripremljeno pitanje a ona se pojavi sa, vjerovatno najskupljim, lijekom.

Oko mene se ljudi jagme za lijekove i, zamisli, dobijaju kupone! Skupiš 10 kupona i imaš popust. Ono kao imate rak ili tumor? Nije sve tako crno, nasmijte se u brk bolesnicima sa gripom kada pred njihovim očima ostvarite popust za najvjerije.

Povrh svega gospođa apotekarka me isprati sa "Prijatno!". Šta prijatno!? Uzeo sam lijekove a ne tortu napravljenu po nekom receptu. Kako može da mi bude prijatno kad trpam u sebe neispitanu hemiju?

Još moram napisati kako nisam dobio nagradne kupone! Izgleda da me nisu primili u tu sektu proizvođača i korisnika hemije. Na kraju mi ostaje samo da se redovno razboljevam, da kapam jedne kapi četri puta dnevno, druge jednom dnevno, da mažem mast pred spavanje, pijem tablete protiv gripe i, kao bombone, u ustima topim druge protiv bolova u grlu.

Možda to sve uspije da spriječi i promjenu boje očiju, koja mi se, izgleda, nepovratno dešava.

Ostati slobodan

Kako mi godine prolaze i kako je moje kolekcionarstvo sijedih sve uspješnije, sve više mi govore da trebam da se ženim. Ne, ne navode nikakve posebne razloge, najčešće potežući onu čuvenu rečenicu: "ako je već svima nama loše zašto da tebi bude bolje".

Uče me, tako, da ne trebam da se igram sa statistikom. Statistika kaže da je brak nesretna institucija pa šta ja sad imam tu da očekujem nešto bolje. Govore mi da ću ženu svakako morati trpiti pa da dobro biram zbog čega ću je trpiti. Savjetuju me da ne uzimam školovane ili plave. Svi tačno znaju kakva je to ta idealna za mene. Ne staje sve na tom verbalnom frontu. Ne. Mnogi mi i javljaju gdje ima koja baš idealna za mene, zubarka u komšiluku, doktorka na moru...

Dođe mi onda da ih pitam zašto? Zašto vam je svima toliko stalo da se ja oženim?

Možda žele da budu na svadbi, da se provesele? Ok, to se može riješiti. Napravim lijepo proslavu, unajmim kakvu "poslovnu pratnju", mladu i lijepu da glumi mladu. Svi se lijepo proveselimo. Umjesto pravih poklona donesu mi šarene kutije i svi lijepo idemo kući.

Možda je zbog djece? Ok, ja volim djecu. Možda se i to da riješiti, na ovom svijetu ionako ima previše djece o kojoj se niko ne brine. Mada stvarno me nervira kada kažu da su djeca smisao života. Uvijek mi to izgleda kao utješna nagrada za sve one koji nisu našli nikakav drugi smisao svog postojanja.

Možda zbog toga da bi mogao da ih razumijem kada od svojih žena idu tuđima, kada piju da zaborave, kada plaču zato što su zaboravili, kada im žena gleda u komšiju i kada im komšija ne izbiva iz kuće baš zbog žene.

Možda da ih razumijem kada se busaju u grudi, govore svojoj ženi da je kurva a onda joj govore da je sveta.

Možda bi ih s vremenom stvarno i razumio ali zasad, zasad još uvijek razmišljam o onoj nekoj s kojom bi u miru i slozi proživio čitav svoj vijek, rastući uz nju svaki dan baš kao što raste redovno zalivana biljka Adam u mom stanu.

Raskrsnice

Razmišljam, noćas, koliko puta su drugi, potpuno mimo moje volje, uticali na moj život, koliko puta su mi određivali kojim ću putem krenuti na raskrsnicama na koje sam nailazio.

Neko je odlučio da mi djetinjstvo ofarba u crveno, obilježi praznim prodavnicama i dosadnim TV programima. Taj isti je odlučio da ne smijem da psujem Vođu, da trebam da nosim majicu s njegovim likom, da ustajem kada himna svira i da se trudim da budem najbolji u takmičenju Vođinim stazama revolucije.

Neko je onda odlučio da mi mladost ofarba u crno. Da me ne pošalje na ekskurziju u neku od toplih zemalja u kojima uspjevaju vrele žene, da me obuče u totalno "out" odjeću maslinastih tonova, da me pošalje na brdo, ko zna kome važno i da me nauči da bez prijatelja mogu da ostanem i lakše i brže nego što sam mislio.

Neko je, zatim, odlučio da me uči sve ono što mi ama baš nikad neće trebati. Da me guši i pritišće kao tona živog blata. Taj isti je odlučio da me nauči upornosti.

Onda su došle one. One su sve odlučile da me nauče da nema više romantike, da se sve, pa i emocije, mijenja.

Svi oni su odlučivali i upravljali mojim skretanjima, vodeći me, kao željezničari voz, između dvije stanice, one na kojoj sam bio kad sam prvi put pao sa bicikla i ove na kojoj sam sad.

Nisam ja takav da bi žalio ili kudio sudbinu zbog kolosjeka na koje me je slala. Ne, ja jednostavno prihvatam to kao put koji sam trebao preći, koji mi je već kod polaska bio upisan u kartu.

Siguran sam da sam na dosta raskrsnica i ja, sam, donosio odluku kuda ću krenuti i nadam se da ću i na prvoj sledećoj to moći.

Zvijeri

Čitam, evo već nekoliko dana, feljton u jednim lokalnim novinama. Čovjek se sjeća svoje muke i cijele nesreće koju je preživio u onim godinama klanja. Ispovjest potresna, gotovo nevjerovatna. Ljudi, u miru konobari, muzičari ili policajci, odjednom se iz dobrih komšija pretvaraju u najgore monstrume kojima ništa, ali baš ništa, nije sveto.

Podsjetila me ova ispovijest na te godine i sjetio sam se događaja koji, čini mi se, nikad neću zaboraviti. Trenutka u svome životu kada sam se osjećao najbjednije i najprljavije.

Godinu, ili možda dvije, nakon tog košmara, putovao sam vozom kući. Vagoni su bili prepuni i u svakom od njih se uvijek moglo čuti nekoliko priča istovremeno. Neko je uvijek nešto pričao nekome koga zna a u prepunim vagonima sve to su morali čuti i svi okolo.

Starac koji je pričao priču koju sam zapamtio je bio neugledan, u svojim ranim sedamdesetim. Priču je počeo o tome kako je bio u zatvoru negdje iza linije, zatvoren samo zato što se pogrešno zvao. Pričao je o mukama koje je prolazio, batinjanjima, odvođenjima zatvorenika da se nikad ne vrate i o nekim stražarima koji nisu bili loši prema njemu, koji su poštovali njegove godine.

Onda je nastavio kako su jednog dana, iz ženskog zatvora, doveli četrdesetogodišnju ženu, takođe zatvorenu samo zbog pogrešnog imena. Ženu su stražari natjerali da se skine i u šali, smijući se, pitali su njega želi li da ima seks s njom. Tačno se sjećam riječi izgovorenih tad u tome vozu: "Bi ja nju, dobra je ženska, samo nisam mogao, bojao sam se stražara".

Nikad u životu se nisam osjećao prljavije nego tad u tom vozu zahvaljujući samo činjenici da sam postojao na istom svijetu sa nekim ko tako razmišlja. U neizvjesnosti za sopstveni život, sam utamničen i mučen on i dalje nije brinuo što bi svojim djelima nekome mogao nanijeti još veću bijedu i još veći bol. Nije razumio muku i nesreću već je i zadnjom snagom želio da i on bude mučitelj nekome.

Zabrinem se kad se sjetim da postoje takvi ljudi. Šta oni mogu da urade nama koji nismo kao oni. Nama koji noćas slušamo Čajkovskog? U šta se mogu pretvoriti sve ove ljubazne komšije, sve kolege koje mi se raduju kada me vide i svi prijatelji, oni lažni?

Skok u vis

Kada su me prijatelji pitali zbog čega mijenjam posao najčešći odgovor koji sam im davao je zato što novi posao doživljavam kao podignutu ljestvicu, novu visinu koju treba pokušati preskočiti i uspjeti u tome znajući da možeš još ili vjerujući da više od toga zaista ne možeš.

Nepovratno sam takav. Redovno, u svim disciplinama, preskačem vrlo visoko postavljenje motke tražeći onu koja će biti moj maksimum. To takmičenje sa samim sobom, ta igra, to je ona energija koja me pogoni.

Ponekad sam zabrinut zbog toga. Može li se desiti da mi samo preskakanje jednom dosadi, da vidim da sam skakao u vis onda kada sam trebao u dalj, da se zbog toga najstrašnije razočaram? Koja bi me onda energija tjerala da idem dalje? Šta bi to onda sagorijevao?

Razmišljam o toj mogućnosti da se uljuljkan u ugodan život probudim jednog dana i da shvatim da sam mnogo više propustio nego iskoristio. Da je jedan čitav, mnogo bolji život prošao kraj mene neosjetno.

Možda sam se davno trebao oženiti, baviti kriminalom a ne školom, možda sam se trebao davno usuditi da odem... Zamisli samo taj strašni trenutak kad bi ti se učinilo da je to zaista tako. Zamis hladni znoj koji bi i donijela činjenica da znaš da vremena za ispravku nema i da je ono što prošlo nepovratno prošlo.

Zamisli i trenutak kada bi, na nekoj lutriji, dobila toliko novca da možeš da riješiš sve svoje potrebe. Da riješiš finansijske potrebe, da postaneš vrlo popularna među prijateljima, da upoznaš ljubav svog života (koja će naravno voljeti tvoj novac cijeli svoj život) i da shvatiš da, iako nisi tako mislila, ustvari imaš gomilu rođaka kojima si jednostavno najmilija rođaka.

Zamisli dan kada prvi put popustiš ugrađenoj lijenosti u sebi i ne odeš na posao, ne pročitaš novu knjigu ili ne odtrčiš svoju stazu. Zamisli samo kakav bi to strašan potres bio za tebe.

Prijatelji

Sreo sam danas nekadašnju simpatiju, mladu ženu s kojom sam nekad išao u razred i na koju sam se u trećem ili četvrtom osnovne najstrašnije ložio (o čemu ona naravno nije imala pojma jer mi je u to doba nedostajalo hrabrosti).

Prepoznala me je i javila mi se. Meni je trebalo malo vremena. nisam je vidio već 17 godina. Prema meni je uvijek bila dobra. Onog dana kada smo krenuli u osnovnu školu ona me je uvela u moju prvu školsku klupu, ona je obećala mojoj majci da će brinuti o meni. Jednostavno, uvijek mi je bila prijatelj. Vrijeme, događaji na koje ni ona ni ja nismo mogli uticati i ljudi su nas razdvojili ali ne tako da se ne bi jedno drugom iskreno obradovali kada se slučajno sretnemo na obali Une.

U gradu na obalama te iste Une živi i jedan moj prijatelj, kojeg u prosjeku, iako živimo na nekih tristo metara udaljenosti, viđam 0.7 puta godišnje. Nas dvojica nikad nismo popili pivo zajedno, ložili smo se svojevremeno na istu djevojku, čitali iste knjige i proveli nekih godinu dana zajedno u ludilu devedesetih.

Ne mogu reći da ga baš poznajem ali spreman sam mu pomoći kako i kada god to mognem.

Taj čovjek mi je, onda kada sam bio najviše zabrinut za svoju porodicu a toliko daleko da ni na koji način nisam mogao da pomognem, rekao samo jednu, vrlo jednostavnu, rečenicu: "Kuda bude išla moja porodica, ićiće i tvoja." Stvorio je kod mene tom rečenicom neizmjeran kredit.

Razmišljam i o svim onima koji mi zavide, pokušavaju po svaku cijenu da budu bolji od mene, mjereno nekim njihovim mjerilima. Pate zbog toga što nisu. Tapšu me po ramenima, smiju se srećno kad su u mom društvu, hvale me kad sam tu, kude sve ostalo vrijeme.

Razmišljam kako prečesto počinju da lažu druge samo da bi na kraju i sami postali najvjerniji vjernici svojih laži.

Pitam se kako bi im mogao reći da ja ne trčim u toj trci?

Radujem se kada vidim da neko ko je dobar dobija i pobjeđuje. Ne žalim što to nisam ja. Priznajem da postoje ljudi koji su jednostavno bolji od mene. Vjerujem u stare vrijednosti. Ne pokušavam da budem bolji nego što jesam.

Dobra djela

Na ulici, tu kod pekare, sreo sam nepoznatog starca. Već sam naučio da me ljudi, kada me vide, zagledaju, tako da me ni on nije iznenadio. Posmatrao sam i ja njega, zapanjen kako se invalidskim kolicima vozi trakom u kojoj je živ saobraćaj.

Tačno ispred mene se zaustavio i posvetio svome poslu. Namještao se tako da se popne na trotoar kojim sam ja išao. Već sam ga gotovo prošao ali sam se vratio da mu ponudim pomoć. Prihvatio je, pomalo zbunjen. Kada sam mu pomogao da se popne zahvalio mi se i otišao svojim putem.

Pitam se, odtad, šta nas to tjera da pomažemo drugima? Možda je to samo odgoj, možda preveliki ego ili potvrđivanje sebe kao jače jedinke? Čega je to iskra u nama i na šta je sve ta iskra sposobna da nas natjera?

Možda je i tako

Otvaram oči. Za jedan kratki trenutak mi se čini da sam ponovo kući, da vidim konture poznate sobe, da osjećam njen dobro poznati miris. U srcu mi je taj kratki trenutak to staro dobro osjećanje da je ona u drugoj sobi, tiha, bez i najmanjeg zvuka.

Otvorih oči još malo više i starih dobrih slika nestade, umjesto toga, kroz mrak tamnice, ugledah otvorena vrata. Podigoh se na laktove toliko da mogu bolje da vidim. Neuobičajeno je da su vrata na ovoj maloj tamnici otvorena. Izgleda da se neko šali sa mnom, da mi lažno nudi izlaz iz svega ovoga. Mrak, najcrnji mrak koji sam ikada vidio. Opet taj osjećaj, ta hladnoća, kao da go ležim na ledu.

Mir nije potrajao dugo, kroz vrata su se prvo čuli udaljeni glasovi, potom su se, uz glasove, gotovo u pravilnom ritmu začuli koraci. Teške vojničke čizme su lupale. Znam šta slijedi. Ja, Muhamed al-Murabi, trideset i tri godine star učitelj muzičkog vaspitanja, sam zatvorenik, utamničen bez ikakvih prava, samo jedan broj u jednom od tajnih zatvora na ko zna kojem kontinentu.

Na vratima se prvo pojavio onaj debeli vojnik koji mi je na početku čak izgledao simpatičan. Nosio je oko vrata debeo lančić sa krstićem a iz plavih očiju mu je izbijala svjetlost. Pomislio sam da čovjek koji vjeruje ne može da bude toliko loš. Prevario sam se.

Progovorio je nešto na svom jeziku. Nisam razumio ali sam znao da moram da ustanem. Ustao sam lagano, dok mi se bol u rukama i nogama opet javljala, posljedica jučerašnjeg „ispitivanja“. Vojnik je i dalje govorio najprije normalno, gotovo prijatnim tonom, ali onda je odjednom počeo da se dere, crven u licu. Nisam razumio šta želi od mene a to ga je izgleda samo sve više ljutilo. Pomislio sam da bi mu možda mogao reći, da bi mu mogao objasniti da ne razumijem šta želi ali sam se sjetio kako je to završilo prošli put.

Osjetih kako mi se približava. Stresoh se i namjestih očekujući novi udarac ali umjesto toga on poče da mi skida odjeću. Šta se dešava!? U sebi sam urlao ali moj glas niko nije čuo. Sjevnu mi misao kako me, od kako sam odrastao, niko osim nje nije vidio golog a sada me u ova četri zida skida neki nepoznati muškarac. Završio je skidanje strgavši sa mene i gaće. Kada sam instiktivno pokrenuo ruke da se sakrijem osjetih udarac od kojeg sam zamalo pao na koljena. On izvadi pištolj i poče još jače da urla gurajući me prema izlazu. Na hodniku su stajala još dva zatvorenika, goli kao i ja a pored njih nekih desetak stražara od kojih su trojica na povodcima držali velike crne pse.

Stražar koji je išao iza mene me udari tako da sam kleknuo. Drugi priđe i stavi mi kapuljaču na glavu. Opet taj osjećaj kao da go, u potpunom mraku, ležim na ledu. Stražari su se dobro zabavljali, smijali su se i, ako bi mogao da zaboravim gdje sam, lako bi moglo da mi se učini da čujem glasove nekih raspoloženih mladića iz ulice do one u kojoj sam živio.

Na koljenima, go, u potpunom mraku kapuljače, znao sam šta slijedi. Psi tu nisu bili slučajno. Vojnici su ih izgadnjavali danima i kada su ih pustili na nas oni nas nisu vidjeli kao ništa drugo već kao priliku da zarade svoj ručak. Uskoro je počelo. Potmulo režanje i glasno lajanje životinje čiji sam zadah osjećao na svom licu, zvuk koji odvajkada budi strah. Životinja je bila ograničena dužinom povodca a stražari su tu dužinu podesili tako da je veliki pas bio samo na nekoliko centimetara od mog lica.

Onaj među njima koji je znao moj jezik nam se obrati: Ubijali ste naše vojnike, služili ste našem neprijatelju i sve što možete da očekujete je smrt ali ne smrt koja je laka ili jednostavna, ne smrt koja će vas učiniti mučenicima već najgora smrt koju možete da zamislite. Vaš život je sada moj, ja odlučujem ko živi a ko umire, ja odlučujem kada jedete, kada spavate, šta smijete da kažete a šta ne. Ja sam vaš Bog i na ovome svijetu za vas postojim samo ja. Sve što ste proživjeli do sad, nije ništa. Sve prestaje da postoji. Uzeću vaše žene i kćeri, pobiću vaše sinove, jer vi ste se usudili da idete protiv moje volje.

Slušao sam ga i trudio se da ga ne mrzim, da mu ne zamjerim, da u njemu nađem ono dobro za koje sam uvijek vjerovao da se nalazi u svakom čovjeku.

On nije prekidao da govori: Danas ću vam pokazati svoju moć, danas ću jednom od vas uzeti i njegov život. Taj neko to si ti. Rekao je to i vjerovatno pokazao prstom na nekog od nas. Sa kapuljačama na glavama mi nismo mogli da znamo na koga pokazuje, ali sam ja znao. Taj na koga pokazuje to sam ja. Trudio sam se da nekako, mislima, pošaljem poruku drugima da se ne boje, da vjeruju. Ne znam koliko sam uspjevao.
Osjetih ruke kako me podižu i vode. Nedugo zatim staviše me da sjednem. Skinuše mi kapuljaču i snažna svjetlost me na trenutak zaslijepi. Sjedio sam na stolici, stražari su se smijali dok su mi stavljali nekakvu krunu na glavu. Iz krune su virile dvije žice koje su odlazile negdje iza stolice. Opet sam čuo onoga koji je znao moj jezik: Danas vam krunišemo kralja.

Stegnuše mi ruke, stegnuše mi noge.

Stražar ponovo progovori: Danas, 21. marta 2005. godine, mojom odlukom, ovdje prisutni broj 3567 ostaje bez svog života. Ja ga uzimam jer on ne zavređuje da ga ima.

Gotovo da sam mogao da osjetim kako su se ostali zarobljenici obradovali zbog mog kraja, njihovim mislima je tekla radost zbog još jednog dana, kakav god on bio, koji će ostati na ovom svijetu. Osjećao sam i sav šljam onih loših i sve licemjerje onih licemjernih i svu suštinu onih koji su za sebe vjerovali da su bolji nego što jesu. Znao sam da, zaista, ja jesam njihov kralj.

Jedan trenutak prije nego što su uključili struju, taj mali trenutak, ponovo sam se sjetio nje i toplog mlijeka kojeg smo pili u krevetu onda kada su došli. Jedan trenutak i nije me bilo više.

Ja, Isus Hrist, 21.marta 2005. godine sam po 63. put razapet.

Drugo pitanje

Možemo li onda jednostavno otići? Pokupiti svoje stvari, pripremiti se za dugo ljeto i jednostavno, nogu pred nogu otići? Šta nas to sprečava?

Možda nas sprečavaju okviri, ramovi u koje smo uramljeni i koji su nam s godinama sve tvrđi i tvrđi.

Postojimo kao sociološka bića i svojim postojanjem utičemo na postojanje drugih. S godinama smo sve više i više osjetljivi na suze i bol onih koji od nas zavise. Njihovi osmjesi nas, kao zrake sunca, vode i griju.

Onda kada bi zbog sebe davano odustao i digao ruke oni mi to ne daju.

Prvo pitanje

Zašto smo zaista tu? Jesmo li samo zvijeri, sposobni da se krećemo, da se hranimo, da spavamo i da se razmnožavamo? Postoji li neki zadatak koji nam je postojanjem dat?

Kako je moje kolekcionarstvo sijedih i bolova u želudcu sve uspješnije, kako me godine pritišću da uđem u kalupe ne shvatajući da tako još jednom umirem, tako se sve češće pitam.

Sjećam se nekoliko Milana kojih više nema. Neki su mi i danas dragi, nekih se samo, bez emocija, sjećam, a neke sam sasvim zaboravio. U svakom sam tražio ono zajedničko i uvijek je to bila želja da se trči, da se nipošto i nikad ne staje. Uvijek trčati do sljedećeg brda, do sljedeće planine, popeti se na nju i odmah misliti na sledeću, disati punim plućima, vjerovati, to im je svima bilo zajedničko.

Onda dođu te strašne tridesete i svi žele da se već jednom uozbiljiš, da postaneš čovjek onakav kakvi to oni jesu. Svi ti govore da ne možeš imati srećan brak jer ga oni nemaju, svi ti govore da se oženiš jer oni to jesu.

Ti se braniš. Pokušavaš da ostaneš sve više onaj koji si uvijek bio. Onaj koji prezire kompromise i onaj koji umije da ćuti.

Oblačiš svoje maske svako jutro i skidaš ih naveče prije spavanja. Ljudi misle da te znaju, da znaju kakav si i ko si a ti znaš da ti to ne znaš. Hodaš danima, uvijek istim koracima, i osjećaš kako hodaš na svojoj sahrani.

Sve to dok u tebi još postoji ona iskra koja te tjera da potrčiš, da se nasmiješ i da u pola ničega šutiš danima ne misleći ni o čemu.