Kvar

Prije neko veče sam s jednom djevojkom, koju ću pokušati da ne vidim sutra, razgovarao. Sasvim opušteno. Čim smo ostali sami požurila je da mi objasni svoj problem. Problem koji ima samnom. Rekla mi je kako ne osjeća ništa posebno, ništa što ima samo ona. Ja sam veseo i kad sam sa drugima. Dobar prema svima. Pažljiv prema svima. Jednostavno nije mogla da vidi da mi je po nečemu posebna, da nešto sebe dajem samo njoj i nikome drugom na ovom svijetu.

Razmišljam od tad kako je upravo to možda moj kvar, onaj nepopravljivi. Razmišljam kako to sve uvijek ide na jedan sasvim običan način. Svi me upoznaju u mome radnom odijelu. To je ono u kojem sam svaki dan veseo, prema svima tolerantan i dobar, spreman da pomognem. Traže nešto posebno i više. Traže da upoznaju mene bez tog odijela. Prepadnu se kada me vide takvog. Kada vide da i ja ponekad dugo ćutim, da umijem da budem tužan, da umijem da budem umoran, da trebam prijatelja koji će me pitati kako mi je prošao dan ili koji će jednostavno ćutati dok ja znam da je tu za mene.

Nepopravljiv je taj kvar. Na posao ne mogu bez odijela a kada ga skinem neko sam drugi. Istina je da odijelo ne čini čovjeka ali mnogo govori o njemu.

Svim ženama koje sam voleo

Ponovo se ova soba zatvara kao poklopac na mrtvačkom sanduku kojim će me jednom prenijeti na drugi svijet. Ponovo, dok ne vjerujem da tvoje mirne prisutnosti, prisutnosti jedne biljke koja radosno raste, više nema pod ovim krovom.

Osjećam tišinu, tišinu nastalu kao daleki odjek tvog disanja.

Vidim drhtiš, čitavo tijelo ti se trese. Prelazim rukama po tebi, prvi put. Uzimam sve što mi daješ. Strasno i pohlepno kao žedan čovjek koji je pronašao oazu u pustinji. Gledam te u oči. Te tvoje prelijepe zelene oči i nagovaram te na nešto našto si mi rekla da nikad nećeš pristati. Dolaziš mi. Stojiš na mojim vratima. Ljepša nego ikad. Ljubimo se. Hodamo ulicama našeg malog grada dok se svjetla prodavnica ogledaju u lokvama na asfaltu.

Tvoj poklon me čini pomalo sretnim, pomalo tužnim. Poklonila si mi sebe.

Prošli petak, kad sam bio savršeno srećan, mi sad izgleda tako daleko nemoguć. Ne mogu da prihvatim da te nikada više neću poljubiti. Da nikad više neću vidjeti tvoje grudi.

Gledam kako plačeš, kako plačeš kad si tužna, one noći kad nas je nestalo. Gledam kako plačeš kad si sretna. Osjećam ponovo, duboko niz kičmu, onaj nazadrživi impuls. Posmatram te kako spavaš, lagano otvorenih usta, pokrivena, i znam da ispod tog pokrivača nema ničega drugog osim tebe. Otkrivam te i ljubim sve dok te ne probudim.

Posmatram te kako uživaš u sebi dok se kupaš.

Sjećam se kako si me najstrašnije zavodila.

Sjećam se naših razgovora i malih znakova koje smo koristili da jedno drugome pokažemo koliko se volimo.

Sjećam se svake koja je vredjela a današnji dan poklanjam ipak samo tebi.

Tebi koju još nisam voljeo.

Resistance is futile!

Prije neki dan se iznenadih kad primjetih da jedan od mojih prijatelja, muškarac na početku "muškog" klimaksa, redovno kupuje i još redovnije čita magazin koji nosi naslov "sCandal" (riječ nepoznata u našem jeziku). Čitavoj mojoj frustraciji doprinjelo je i to što sam danas čekao pet predugačkih minuta, držeći novi broj Stripoteke, da prestara, predebela domaćica, model 50, kupi svoju dozu otrova: cigarete i magazin sa naslovom Svet.

Čekajući, razmišljao sam kako su se "borci protiv duvanskog dima" izborili za to da se na svakoj kutiji cigareta mora napisati da su cigarete otrov i da mogu da vam veoma naškode ako ste trudni (vrlo ozbiljno upozorenje za muškarce) i pitam se ko to treba da se izbori da se na izdanjima Sveta sCandala obavezno štampa mrtvačka glava kao na najubojitijim otrovima?

Umjesto naslovnice, mrtvačka glava sa upozorenjem štampanim na jezicima svih naroda i narodnosti. Tekst upozorenja bi mogao da bude: "Ukoliko otvorite ove korice izlažete se riziku da počnete da hodate goli, imate više od jednog ljubavnika(ice), gledate kakave gaće ima komšinica i provodite vrijeme u svom privatnom velikom bratu. Posljedice mogu biti nepovratne! Djeci ne dopuštati pristup ni u krugu od 100 metara" ili samo jednostavnije: "NE!".

Onda se jave drveni filozofi koji počnu da nam govore kako se sve to o čemu pišu (precjenjeno!) takvi magazini dešavalo i prije, kako je to život, kako to čini život podnošljivijim.

Kako to može da čini život podnošljivijim? Kako će to nekome pomoći da bolje živi? To što će još više potonuti kao životinjama?

Bojim se samo da je možda već kasno. Resistance is futile!

U opasnosti

Evo, ne znam ni sam kako, jedan par, ženski zelenih, očiju je nekako, niodkud, prošao predaleko. Zbog toga sam u velikoj opasnosti.

Ispada sad da su me te oči već dugo gledale, mada ja toga nisam bio svjestan. Činile su mi se hladne tačno onoliko koliko mi se sada čine toplima. Prolazio sam kraj njih. Gotovo ih neprimjećujući a sada mi nekako, ne izlaze tako lako iz glave.

Pitam se samo, koliko će se stvari desiti prije nego što joj ispunim želju? Šta će biti poslije toga i hoće li i ona meni ispuniti moju želju?

Siguran

Uvijek sam najvećom nesrećom smatrao nerealizovanje nekog talenta koji čovjek nosi u sebi. Večeras razmišljam o tome, nakon što sam pročitao intervju Margite Stefanović i proveo sate slušajući o Zemlji, o Ljubavi, o tome kako sam siguran (ili samo mislim da sam siguran) mada imamo još samo par godina za nas.

Imam tu sreću da, uglavnom, radim sa mladim ljudima. Mladima makar u duši. Posao mi je takav da radim sa onima koji su gotovo najkreativniji dio društva. Zahvaljujući tome srećem razne, vrijedne i interesantne, ljude.

Pogodilo se, tako, da sam danas razgovarao sa jednim mladim čovjekom koji pokušava da nađe spasilački splav za svoju individualnost. On crta, razmišlja i pokušava da bude što različitiji od sredine. Njegovo, takvo, ponašanje mnoge nervira i malo ko ga voli. Ja ga ne poznajem dovoljno ni za jedno ni za drugo. Poznajem ga tek toliko da mi, kao posebnu čast, šalje svoje radove da ih pogledam i toliko da mu mogu pokazati jednu od svojih omiljenih slika, Dalijevo iskušenje Sv. Antonija.

Posmatram i druge ljude s kojima radim, trudim se da otkrijem koji je to njihov skriveni talent, gdje je ta njihova iskra. Pokušavam da nahranim tu glad u njima i da ih pokrenem, da ih probudim i navedem da trče, da trče, bez straha, sve dok ne polete.

Pokušavam da u njima upalim svjetlo kreativnosti, takve strašne kreativnosti koja te tjera da sagorijevaš zrak oko sebe brže nego ikakva raketa. Kreativnosti koja ne priznaje da je nešto nemoguće, da nešto ne može biti, snagom volje, znojem i vremenom, urađeno.

Nadam se da ću, makar i svojim primjerom, pomoći nekom da prepozna tu iskru u sebi. Da ću je zadužiti da to prenese nekom drugom, baš kao štafetu.