Jelena

Ne znam ni sam kako, tražeći Bog zna šta, došao sam do članka o Nikoli Tesli. Autor članka je želio da istakne kako Tesla nije bio naučnik potpuno odvojen od svjetovnog već navodi kako su se u Teslu, tada, zagledale mnoge lijepe i uspješne žene.

U jednom paragrafu je pisao o Lenki Dunđerski, koju je Laza Kostić želio da uda za svog prijatelja Nikolu Teslu i o kojoj je, u pismu, govorio da je ona takva da bi svakog neženju i ženomrsca okrenula.

Ispričao je Laza kako se, gledajući je jednom u crkvi kako cjeliva ruku nekog svetca, zapitao kako je moguće da i taj svetac ne ustane iz mrtvih i zagrli je tom rukom, toliko mu je mila bila. Pitao je tad monaha čije su to mošti koje ljubi lijepa Lenka i monah mu je rekao da se radi o moštima svetice a ne svetca na šta mu je pjesnik rekao da mu je sada sve jasno.

Zainteresovala me je ta mala angedota da vidim ko je i kakva je bila ta fatalna žena koju je jedan pjesnik tako doživljavao.

Laza Kostić se u svojoj 51. godini zaljubio u lijepu Jelenu, Lenku. Ona je tad imala samo nekih dvadesetak godina i bila najmlađa ćerka jednog od najbogatijih i najuticajnijih Srba tog vremena, Laze Dunđerskog. Visoka i vitka, plavuša sa plavim očima, obrazovana i na najbolji mogući način vaspitavana, Lenka je prema nekim zapisima bila i vrsna muzičarka kojoj bi na glasu pozavidjele i svjetske operske zvijezde.

Laza je Lenku toliko volio da je vjerovao da on nije dovoljno dobar za nju. Pokušao je da je poveže sa svojim prijateljem, Teslom, za kojeg je vjerovao da je najbolje što je naš narod imao i o kome je Lenka nekad sa zanosom govorila. Toliko je vrednovao Lenku da za nju ništa drugo nije bilo dovoljno dobro.

Kažu da je pred Lenkom veličao Teslu i pokušavao da postigne da se Lenka naučnikom sasvim oduševi. Međutim, uspjeha nije bilo. Tesla je ostao zaljubljen u nauku kojom se bavio a lijepa Lenka se zaljubila u pjesnika.

Laza je bio očajan. Duboko vjerujući da je nedostojan tek procvjetalog cvijeta takve ljepote, svjestan svih prepreka i ograničenja koja im mogu stajati na putu, on bježi od lijepe Lenke u manastir.

Manastir, kako će se ispostaviti, nije bio dovoljan lijek za takvu ljubav te se pjesnik ženi za drugu ženu, ženu koja ga je četranest godina čekala, nadajući se da će tako Lenka otići od njega.

Lenka je zaista otišla od njega ali na drugi svijet. U svojoj dvadeset i petoj godini Lenka je umrla u Beču. Neki kažu da je umrla od tifusne groznice, drugi, da se ubila nemogavši da prežali pjesnika koji ju je toliko volio.

Lijepoj Lenki, pjesnik je godinama poslije njene smrti napisao svoju labodovu pjesmu, čuvenu Santa Maria della Salute.

U pjesmi, nazvanoj prema jednoj od najljepših crkava u Italiji, a kojoj se pjesnik, bjesan zbog toga što je napravljena drvećem iz Dalmacije, zamjerio jednom ranijom pjesmom, pjesnik se u prvom dijelu izvinjava Bogorodici a onda govori o Lenki, koja je, za njega, jedina dostojna da se pojavi u istoj pjesmi sa takvom ljepotom.

Za Lazu je Lenka vila, koja je postala stvarna. Sposobna da svojim postojanjem zaliječi sve njegove rane ali da zato otvori onu koja ga najviše boli. on kaže:

Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:

Ljubav prema jednoj ženi se lako vidi u načinu na koji pamtimo njen pogled. Koliko dugo on ostaje u nama i šta je on u stanju da u nama zapali. Laza, o pogledu kojim se otapa led sa glečera i o zaljubljenosti koja i jeste smjesa meda i čemera kaže:

Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-

Međutim u drugom dijelu, Laza govori iz svog mozga, ne iz srca. Svjestan i svih ograničenja i nevjerujući da je toliko sretan da bi mogao da ima nešto što toliko želi i toliko smatra savršenim on kaže:

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
...
Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
...
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -

Međutim, smrt za takvu ljubav nije prepreka. Lazo je lijepu Lenku sanjao do kraja svog života a o čemu kaže:

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
...
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,

Pjesnik je, i zaista, nekako u tom vremenu počeo da u snovima sanja stihove svojih pjesama i da, priželjkujući ponovni susret za lijepom Lenkom, priželjkuje i svoju smrt. Kažu da je odmah po buđenju svoje stihove i misli zapisivao u dnevnik snova, malu knjižicu na francuskom jeziku.

Njegov doktor je jedini imao uvid u te stihove i prema pričama mnoge je stvari koje je Laza napisao pocijepao i bacio određujući tako, potpuno nepozvan, šta je od vrijednosti za nacionalnu književnost našeg naroda.

Ostaje samo da, ukoliko vjerujemo u zagrobni život, vjerujemo i da negdje na nebu sada Laza svojoj Lenki piše još ljepše stihove od ovih koje joj je za života napisao.

Možda bi još trebalo da se pitamo zašto su te Jelene toliko opasne po naše književnike, toliko da je i naš nobelovac imao svoju Jelenu, ženu koju nije imao.

Zašto napisah ovo sve? Ne znam, ali znam da je svaka slučajnost sa stvarnim ljudima i događajima sasvim namjerna.

Jedan je život

U nekoliko navrata, kao objašnjenje za neke odluke u koje i ona koja ih je donijela sumnja, čujem "Jedan je život!". Tu kratku rečenicu koristimo da bi odgovornost za ono što radimo skinuli sa sebe. Koristimo je da bi sebi dozvolili ponašanje zasnovano na osnovnim instiktima.

Zahvaljujući tom postulatu religije novoga doba možemo da postojimo ne brinući ni o kome, pa ni o nama samima.

Nisam vjernik te nove religije.

Ja vjerujem da je smisao života da postavimo ciljeve. Ne samo one velike već još i hiljade onih malih i srednjih.

To mogu da budu intelektualni vrhunci, bezvremenska djela, lični uspjesi ali i broj žena sa kojima ću do kraja života spavati i broj laži koje ću izgovoriti. To u suštini može da bude bilo šta.

Nije sve u ciljevima. Ispunjavanje ciljeva ima svoju pravu vrijednost samo onda kada su ciljevi ispunjeni pod određenim uslovima.

Dakle ciljeve treba ostvarivati pod određenim uslovima: zajedničkim i pojedinačnim.

Zajednički uslovi su, ustvari, samo jedan uslov: sloboda do te mjere koja neće ugroziti slobodu nekog drugog ko postoji.

Oni lični su prepone i ljestvice koje sami sebi određujemo.

Tu možemo da kažemo da nećemo lagati, da nećemo otimati tuđe, da ćemo putujući pomagati drugima. Tu možemo reći da ćemo sami sebi biti centar svemira i da sve što radimo, možda čak i narušavanje zajedničkih ciljeva, jeste dobro dok god to nama odgovara. Tu, između ostalog, odlučujemo hoćemo li vjerovati u Boga ili ne.

Ti uslovi definišu, u kombinaciji sa našim ciljevima, jednoznačnost mene i tebe na ovome svijetu.