Nove godine

Evo, pošto me već dva dana, uporno zasmijavaju obećavam da ovu Novu godinu neću gledati, kao sve prethodne, svojim sočivima za depresivne dane.

Desilo se ove godine puno toga. Našao sam djevojku. Čak, štaviše, između 1.1. i danas, našao sam nekoliko djevojaka. Ispostavilo se, ipak, da će sve morati biti nečije tuđe, jer nijednu, iz raznih razloga, nisam zadržao za potrebe nove godine.

Kažu da grom ne udara dva puta na isto mjesto ali ja sam živući demant te tvrdnje. Ove godine sam uspio i da se zaljubim. Bio je to dugačak i bolan proces sličan onom kad nilski konj dobija vodene ospice. Između 3 i 343 dana sam proveo prebacujući se iz stanja potpune sreće u stanje gotovo potpune nesreće. Poslije toga sam shvatio da nije to za mene i da sam prestar za to stanje.

Jurio sam, jednim dijelom, za raznim suknjama a većim dijelom ispred i iza raznih drumskih trkača. Znam, skršiću se jednom, ali ne mogu protiv sebe. Prijateljima sam, baš prije neki dan, obećao da ću, kad se skršim, odabrati bolnicu sa naj... ...stručnijim medicinskim sestrama. Ne zbog sebe, zbog njih. Toliko su ovo rado prihvatili da mi tačno nije bilo jasno jel treba odmah da se skršim.

Nahodao sam se i natrčao ove godine. Ukoliko je Zuko bio u pravu, bogme sam podosta otkinuo od tog ukupnog broja koraka koji su nam rođenjem predodređeni. Svo to hodanje nije prošlo bez posljedica. Nikad me nije manje bilo. Stvarno, dokle god seže kolektivno sjećanje u mojoj porodici, ne pamti se da sam imao manje kilograma.

Takva promjena je pokazala da , među nekim bivšim i nekim budućim, imam i one koje su me baš baš voljele. Toliko da mi sad kažu da sam bio ljepši kad me je bilo više. Izgleda da je stvarno veličina bitna. Sav svijet ganja liniju a ja našao baš one koje vole buce.

Uspio sam ove godine, u nekoliko navrata, i da se opasno iznerviram. Ne baš ono, ono ali opet sam se sebi čudim. Uglavnom su razlozi bili u širokom spektru od sporih, banjalučkih, vozača u semaforskim raskrsnicama do njenog bezveznog smijeha.

Nismo se ove godine bojali krize. U našim se malim zemljama ne boje krize jer je dobro poznato da nema te krize koja se uz jaku industriju traktora ne može preživjeti. Ja nemam traktor ali kupio sam ove godine stan. Vidio da svi to rade pa čisto da vidim u čemu je stvar. Zasad sam zadovoljan. Jedina je nepogoda u tome što sam sa drugarima umjesto o komšinici sa trećeg počeo da pričam o daskama, policama, stolicama i sličnim elementima.

Ukrtako bi to, najvjerovatnije bilo to. Nisam ništa važno preskočio. Neka mi umre drug Tito ako lažem!

Dobro jutro gospođice M

Prije neki dan pročitah kako je u jednoj zemlji, tu negdje sasvim blizu tebe i mene, ombudsman, za ovo i ono, predložio i propisao da svakodnevni govor ne treba da sadrži riječi koje su uvredljive za pripadnike manjina (nacionalnih, polnih, bračnih i svakojakih drugih).

Ono što mi je posebno privuklo pažnju je prijedlog da iz govora izbacimo termin "gospođica". Kaže dobri ombudsman kako to implicira bračno stanje određenih dama i kako to stvarno nije fino. Valjda prema onim gospođama koje su, najčešće svojim izborom, i dan danas ostale gospođice, iako je ljeto četrdeseto, a u nekim slučajevima i pedeseto, odavno prošlo.

E ombudsmane, ombudsmane. Nisi se trebao brinuti zbog upotrebe gore spomenutog termina. Kulture je kod nas, ombudsmane, sve manje i manje. Žene sve rijeđe nazivaju damama, gospođicama ili gospođama a sve češće mačkama, ribama (ima i drugih životinja koje učestvuju ali su to uglavnom pogrdni nazivi) dijelovima anatomije žena (primjer nije za mlađe od 18 godina) ili generalnim atributima (npr. "dobra","gara", "plavojka").

Nisu samo gospođice stradale u savremenoj kulturnoj evoluciji. Rijetko čujemo čak i dobar dan. Nije to više "in". Kratko  ćao ili haj. To se traži, to je tako "casual" i "cool" šta samo znači da je "extra" i "vrh".

Ponekad se još desi da neki, dinosaurus, prilikom ulaska u prostoriju u kojoj radi sa kolegama glasno kaže "Dobar dan" i ostane zbunjen time što mu niko ne odgovori iako nije upoznat da je u svađi sa nekim od prisutnih. Desi se i da ovi "cool" likovi ulaze bez kucanja i naravno bez riječi. Umije se desiti i da "cool" likovi ignorišu razgovor (osim ako je isti povišenim tonom) ili poruke (koje nije pametno ignorisati). Benignu pojavu upadanja drugome u riječ sad gotovo da ne treba ni spominjati. Takođe, posebnu pažnju ne treba posvećivati ni uvredama. To, tumačenje uvreda kao uvreda, stvarno nije "in".

Udžbenik moderne kulture, da slučajno postoji, bi nam rekao da nikoga ne trebamo poštovati zbog prošlosti ili zasluga već samo zbog potencijalne budućnosti. Dalje, ukoliko je moderan čovjek, kojim slučajem neraspoložen, sasvim je ok da se ponaša djetinjasto, da svoje probleme podijeli sa svima i da razgovara sa ljudima na način koji nije priličan ni ljudima ni mjestu. Riječ izvini je potrebno što prije izbaciti iz riječnika (možda se ombudsman može time pozabaviti) pošto se ista ionako više ne koristi.

Kažu da je dragocjenost mjerena količinom. Ono čega je malo, vrijedi baš zato što ga je malo. Pomislim tako da je lijepo odgojen gospodin, sposoban da kulturno razgovara držeći kulturu kao štit kojim skriva svoje probleme, i kao oružje kojim ohrabruje, podržava ili obeshrabruje postupke ljudi oko sebe, nešto što danas vrijedi. Bar toliko koliko dobro odgojena gospođica, sposobna da ljepotom privuče čak i ako joj grudi nisu izbačene ili dupe zategnuto u kakve preuske pantalone. Naravno, uz ogradu. Svaka vrlina se mjeri osnovnom jedinicom godina a ne osnovnom jedinicom tren. Zlato na kraju jeste zlato baš zato što mu ni vrijeme ne može ništa.

Još se pitam, kako ćemo zvati "Uspavanku za Radmilu M" ako jednog dana na ovome svijetu nestane gospođica? Nekako mi uz onakvu muziku ne ide naslov "Uspavanka za ribu, trebu". Nekako onakvoj pjesmi više priliči prćasti nosić kakve gospođice.

Farma(cija) je u modi

Dobro je poznato da, otkako je komšija, postoji i interes da se zaviri u komšijsko dvorište. Mene što se tiče, prva asocijacija na tu pojavu, je sve do sad bila "Šara". Tako je, naime, moja baka, ko zna zašto, zvala našu prvu komšinicu koja je, kako je vrijeme pokazalo, ustvari bila veliki vizionar.

Naime, još u prošlom vijeku, ona je običavala da zaviruje u tuđe stanove, da prati ko kome i kad dolazi (i pogotovo odlazi) te da u neposrednoj ljudskoj komunikaciji sa potpunim strancima daje dnevne rekapitulacije dešavanja na našem spratu.

Vjerovatno je jedan od tih stranaca, koji su povremeno znali da zalutaju na naš sprat, bio i onaj, ako se ne varam holanđanin, koji je izmislio "velikog brata". Možda da bi se zaštitio od advokata koji vode računa o intelektualnim pravima, možda zbog toga što i nije tako "bombastično" on, "svoj" izum nije nazvao "velika Šara", mada bi, što se mene tiče, to više odgovaralo.

Mi, na Balkanu (Zapadnom kako se to danas zove) smo, naravno, sačekali da naivni zapadnjaci prvo malo probaju taj novi "sport" da bi se i mi, nakon jedno desetak sezona sa zapada, uključili u "velikog brata". Bio je to svečan trenutak za sve one koji su i do tad virili u tuđa dvorišta, preko tuđih plotova, u tuđe vrećice iz prodavnice ili u tuđe lonce. Najzad im je tehnologija izašla u susret. Sad su mogli da ne napuštajući svoju "art deco" garnituru od (kao prave) kože zavire u potrebni i dovoljni broj tuđih života.

Nekoliko prvih sezona tih raznoraznih "velikih, VIP, braća i sestara" sam uspješno eskivirao vadeći se na zauzetost ali nesretni splet okolnosti me doveo u veoma nezgodnu situaciju.

Prvo su moji (facebook) prijatelji počeli da me obavještavaju kad im odluta krava ili kad im se izleže jaje. Tehnologija je tu još jednom odnijela blistavu pobjedu nad starim vremenima. Dobro je poznato da su i naše bake jedna drugoj javljale kad im odluta krava ili kad dobiju, krave a ne bake, tele. Samo one nisu imale internet i facebook pa je obavještavanje moralo ići dovikivanjem s brda na brdo što je, mora se priznati, mnogo nezgodnije i nepraktičnije, pogotovo u velikim gradovima.

Onda je došla ta, "rijaliti", emisija koju, u skladu sa naraslom popularnošću iste, zovu farma. S druge strane sam se našao ja, naoružan dobrim televizorom i ograničen s tri kanala koja imaju dobru sliku. Dva od ta tri uglavnom emituju neprekidne ekonomsko političke programe sa porukom biće vam bolje ako glasate-podržite ove sa našeg kanala a protiv onih sa drugog kanala.

Bila je to situacija koju moja nejaka pleća nisu mogla iznijeti kako treba. Sve to je vodilo do moje,ispostaviće se pogrešne, odluke da pogledam jednu emisiju te "Farme". Vjerovatno se seljak u meni prisjetio svih onih zelenih livada na mom selu, pokojnog đeda i lijepih ljetnjih raspusta koje sam gore proveo. Kako bilo, tu sam ja, tu je televizor i tu je "Farma" i već nakon jedno petneastak minuta, toj slici treba umjesto mene dodati zapanjenog mene.

Naivno sam očekivao mirni seoski život, dostojan antistres screen saver-a, a umjesto toga me dočekala grupa ljudi, čije je ponašanje, u najmanju ruku, jednako onome teških psihičkih bolesnika. Ljudi koji se svađaju neustručavajući se ni najgorih psovki, zbog koji bi neko u mom selu-gradu odavno bio na lokalnom groblju a neko u regionalnom zatvoru. Pljuvanja u lice, spletkarenja, razne (i glupe) igrice. Sve stvari koje nisam doživio niti vidio ni na selu ni u gradu  a bogme ni u vojsci ili kakvoj sumnjivoj kafani gdje je generalno bilo svakavih likova.

Prvo nisam mogao da vjerujem da je to sve stvarno a ne glumljeno. Prema viđenom, jedan od mojih tipičnih "heroja" drug Ilija Čvorović je jedan fini i vaspitani gospodin sa obe noge na zemlji.

Poslije sam po forumima počeo da pratim sva prepucavanja forumaša na zadatu temu i još jednom nisam mogao da vjerujem. Ljudi su se jasno podijelili po klanovima i bez obzira što su i jedni i drugi, kako izgleda, uradili iste ružne stvari, ljudi su spremni da se potuku kako bi dokazali da je njihov klan u pravu. To tek nisam mogao da vjerujem. Potpuno sam zbunjen.

U kojem ja to društvu živim i kad je to društvo postalo farma a da ja to nisam ni primjetio? Jedino u šta sam siguran je da je nekom od nas potrebna ozbiljna intervencija kakve (podrazumijeva se izuzetno zgodne) farmaceutkinje. Njima da se skinu sa farme ili meni da potpuno poludim i da mi to "farmaško" ponašanje postane normalno.

Uglavnom, srećom, počelo je svjetsko prvenstvo tako da ona dva kanala emituju samo fudbal i ekonomsko propagandni program, što je više nego prihvatljivo, a dok ne završi prvenstvo valjda ću i ja imati i tu kablovsku televizuju. Tamo nema farme? Tamo žive fini ljudi, stranci. Zar ne?

Lažimo se (bar još malo)

Mislim da se svako dijete dobro sjeća svog prvog dana u školi. Mog prvog dana u školi, dočekali su me karanfil, sveska, olovka, gumica, nasmijana učiteljica i zadatak da nacrtamo kuću. Poslije će se ispostaviti da baš i nisam talentovan za crtanje, ali tog dana sam za nacrtanu, tipsku, kuću dobio ogromnu peticu preko cijele stranice. Dovoljno da pomislim da ta škola, na kraju krajeva, neće biti tako opasna kako su mi starija djeca pričala.

Elem, prvi dan u školi pominjem jer se sjećam i jedne od prvih lekcija. Učiteljica nam je rekla da, između ostalog, ne smijemo da lažemo (ni da krademo, ni da ne volimo druga Tita, ni da ne volimo mamu, ni da ne pomažemo starijima...).

Djeca su tu lekciju jednostavno prevela u sljedeću mudrost: "Ko laže, taj i krade. Ko krade, taj i ubija. Ko ubija, taj ide u zatvor". Živjeći tako u nijemoj sijenci zatvora kao posljedice i namanje i najbezbolnije laži, tih godina smo prilično izbjegavali da lažemo. Laganje, jednostavno, baš kao ni zatvori, nije bilo u modi.

Onda su došle "one godine". Baš kao što se, po mome mišljenju, Zemlja ustvari okreće zbog žena, tako smo i mi počeli da pomalo laguckamo zbog djevojčica. Taj dio mi je jasan. Zašto djevojčice laguckaju, e to mi već nije jasno. Najprije smo laguckali da bi u očima djevojčica bili ljepši i interesantniji, poslije su stvari postale konkretnije ali da ne idemo u detalje.

Ključni je momenat bio kad smo vidjeli da se može i slagati bez ultimativne posljedice, odlaska u zatvor. Laganje je od tad bilo sve lakše i lakše. Prvo u školi, kao opravdanje za zakašnjenje ili nenaučenu lekciju, potom kod kuće kao opravdanje za zakašnjenje ili nenaučenu lekciju. Tad su, posebno važne, postale zakletve. Posebno su na cijeni bile "Tita mi" i "majke mi", s tim da se ova "majke mi" u posebnim situacijama smjela i prekršiti ali ova "Tita mi", nikad! Od tad, Tito je, na opšte iznanđenje, umro i samim tim poprilično devalvirao. Valjda je još na snazi samo ovo "majke mi".

Poslije su laži postajale sve veće. Lagali smo se kako smo uspješni, kako su naše ljubavi prave, naši brakovi iskreni (za razliku od tuđih), naše žene lijepe i krotke (za razliku od tuđih), naši putevi evropski a naši autoputevi svjetski (a opet naši). Lagali smo kako smo uvijek u pravu, kako ne griješimo (jer je to jedina stvar koju ne umijemo), kako je cura kojoj smo prišli prije neko veče, ona najljepša koju smo vidjeli, kako smo bili ovdje ili ondje, sa ovom ili sa onom.

Najgore je što se tu vrlo lako izgubi mjera, čovjek počne da sam vjeruje u svoje laži. Poslije te tačke, iskreno vjerujući, on je spreman i da kaže "majke mi". Ne dao Bog da majke umiru zbog zakletvi u kojima su bile ulog.

Onda svi postanemo svjesni da sve je laž i počnemo, kao jedan moj prijatelj, da onda kada posumnjamo da neko možda ipak i govori istinu, zapanjeno pitamo: Lažeš!?

Problem je sa lažima što, nažalost, kako su to i car Trajan i moj komšija saznali, u tome što se laži, prije ili poslije razotkriju.

Predlažem stoga da proglasimo, ti i ja, međunarodni dan ne laganja i da tog, jednog dana, govorimo samo istinu ili bar da ćutimo. Samo da ne govorimo laži.

Zbog čega sve ovo napisah? Zbog toga što bi volio da znam istinu u vezi nekih stvari, mada možda kad kažem ovo i ja, malkice, lagim.

Nojeva barka

Prije neki dan sam, na internetu, vidio kako je neka, evropska, agencija izračunala, tačno u minut kada ćemo ostati bez neobnovljivih izvora energije. U suštini, neobnovljivi izvori se, kako im samo ime i kaže, troše ali ne obnavljaju, tako da, jednostavno, možemo doći do zaključka da će ih jednog dana i nestati. Sudeći po ovim Evropljanima, ne tako dalekog dana. Dana koga će neko od nas i dočekati. Neko će dočekati da se tog dana kaže, zaliha koje su skupljane hiljadama godina više NEMA.

Vijestima, proteklih dana, dominiraju Grčka i Grci. Nažalost ne onima lijepima, koje bi govorile o tome da se u Grčkoj ljepše i bolje živi. Grci su, kako se sada vidi, godinama živjeli trošeći više nego što su imali. Što je samo po sebi sjajno, sve do trenutka kada dođe naplata, a naplata, mada nam se čini da nije tako, uvijek dolazi. Taj trenutak je za njih došao i sada, kao u popularnoj komediji, oni nemaju da plate. Evropa ih, zasad, neće tjerati da peru tanjire ali ostali Evropljani i nisu baš srećni, pogotovo zato što se čuje da Grci nisu jedini koji su živjeli iznad svojih mogućnosti. Šapuće se da su u tom društvu i Španci, Portugalci a bogme i Mađari.

U suštini, vrijeme, pretci i Bog, ako u njega vjeruješ, su nas opremili većim lopatama i većim sjekirama a mi ih, da bi dobro živjeli u ovom trenutku, ne misleći o sutra, zdušno koristimo. Prodajemo komade zemlje na kojima su još naši čukunđedovi kopali noseve, vozamo se i tamo gdje se teže vozati nego hodati ne pitajući koliko šta košta, trošimo sve zalihe koje je ova planeta skupljala milionima ili bar hiljadama godina. Živimo iznad svojih mogućnosti i ne obaziremo se na crne oblake koji se već vide na horizontu. Jednostavno, živimo u današnjem danu. Kada oblaci dođu, nećemo reći da smo ih mogli izbjeći da smo samo malo ranije, samo malo unaprijed gledali. Umjesto toga lako ćemo sami sebe ubijediti da je još jedan poraz, ustvari, još jedna pobjeda i da smo bili sasvim u pravu što smo živjeli kako smo živjeli, kao cvrčci.

Ponekad se pitam dal je možda došlo, u silnim prevodima, do greške i dal se od potopa spasla Nojeva barka ili barka nojeva.

Ja, Muškarac!

Sjećate li se tih groznih devedestih? Ne, neću pisati o nekim tužnim i zlim stvarima koje su ih obilježile. Toga je već dovoljno napisano. Pisaću o pojavi koja im je prethodila a tu pojavu možemo nazvati "Fenomen trule višnje".

Naime, nekako početkom devedestih, naciju (valjda jugoslovensku, šta znam) je uhvatila groznica "Trule višnje". Sve što je bilo ofarbano u tu boju, tih je godina imalo prođu. Prvo golfovi.

Heeeej, golfovi. Nema danas auta koje ima takav kultni status kakav je tih godina imao golf, pogotovo onaj trule višnje.

Potom su došli frajeri u sakoima boje, naravno, trule višnje. Sve mature su, tada, pokazivale nenadanu sklonost muškaraca ka truljenju višanja. Uvijek bi bar pola razreda bilo u sakoima odgovarajuće boje, baš kao u uniformama.

Sad kad razmišljam o tome mnome ovlada tuga, da sam se tad sjetio izmisliti toaletni papir boje trule višnje, gdje bi mi danas bio kraj.

Uz sakoe djevojke, žene, sestre i majke su osjetile da je pravi trenutak da kultivizuju muškarce. Dok si dlanom o dlan ulicama su hodali najbolji frajeri u košuljama tzv. pastelnih boja (što je zbirna oznaka za sve blijedo roze, žute i druge beneton boje).

Na te košulje se nikad nisam navikao i dugo, dugo sam se uspješno borio protiv istih. Sve dok me jedna mala nije ultimativno dovela pred svršen čin, ali to je sada neka sasvim druga priča.

Poslije košulja su počeli mirisi i kremice. Hajde mirisi, to je sasvim opravdano, pošto balkanski muškarac tradicionalno smrdi na kombinaciju jeftinog duvana, ustajale rakije, mokraće i svinjskog ili nekog drugog pečenja. Svaki miris koji bi to mogao zamaskirati je dobrodošao.

U doba pojave pastelnih košulja, pojavili su se i denim i brut, mirisi za široke narodne mase. Sa ove vremenske distance nisam siguran jesu li više smrdjeli denim i brut ili originalni nenamirisani muškarci.

Potom su došle kremice. Počeli muškarci da se mažu i trackaju, gotovo kao žene. Mislim da je tu pojavu popularizovao Bekam koji je, ko zna iz kog razloga, negdje otprilike tad postao posebno popularan.

Konačan udarac, donijele su te strašne depilacije. Zamisli, počeli muškarci da se depiliraju. Jednako kako su nekad navlačili bradu čestim brijanjem, sada odjednom dođosmo do toga da muškarac ne smije da ima niti jednu dlaku (za one u ušima i one što vire iz nosa se slažem).

E sad, baš prije neki dan, čitam kako su, dokoni, naučnici, negdje, zaključili da žene sada žele feminizirane muškarce, lutke, jer im je sama egzistencija sada sigurnija i više im ne trebaju jaki alfa mužjaci kako bi bile sigurne i sretne. Valjda sada žele igračke.

Gdje sam tu ja? Za mene se može slobodno reći da nisam ni blizu prosječnog modernog muškarca. Biće da se vijekovima, u mom genetskom kodu, čuvala informacija da je odjeća tu da ti ne bude hladno i da ne hodaš baš go (što iz nepoznatih razloga nije u redu).

Proradi tu i stari dobri srpski strah da odnekud ne zapuca, pa se tako u glavi jednog Srbina, uvijek vrti misao gdje u nuždi zaleći. Pripucati, zna se, mogu vaskoliki neprijatelji, poneki pijani prijatelj a Bogme i ljubomorni muž ili momak.

Rezultat svega toga je da sam uvijek u košuljama osnovnih boja i nikad u sakou boje trule višnje, ne koristim kremice a sva depilacija mi se dovodi na redovno šišanje. Da sam kojim slučajem voditelj na TV-u ispod bi pisalo: Voditelja obukao butik Ilija Čvorović iz šoping centra Balkanski špijun.

Smanjivanje

Bio sam prije neki dan na selu, tamo gdje sam provodio sve školske raspuste u osnovnoj školi. Nekad se do mog sela dolazilo prašnjavim putem, starim autobusom koji je 25 kilometara putovao nekih dva sata, računajući odmor od 15 minuta. Autobus bi nas doveo do Debelog brda odakle je počinjao uspon kroz Rodića i Jazića šume do Jazića lokve i naše kuće.

Već sam dolazak je bio prava avantura, meni možda jednako izazovan kao nekom putovanje na drugi kraj svijeta.

Danas se do mog sela stiže asfaltnim putem za nekih 30 minuta brze vožnje. Debelo brdo nije kao što je nekad bilo, asfalt ga je promijenio. Iz auta, dok brzo prolazim, ne uspjevam da vidim jel onaj grm šipka još na svome mjestu.

Razmišljam tako kako se sve smanjilo i zbilo. Izgubilo svoju čar i misteriju. Voćar koji mi je nekad zbog velikih listova neke trave bilo i prilično strašan sada je malen, kao da se povukao pred novim vremenom. Mjesta koja su mi bila daleka sad su tu, na dohvat ruke.

Mojoj majci je još uvijek nejasno kako ja to uspijem da odem sa posla na utakmicu u Beograd, da se vratim odmah poslije utakmice i da još poslije svega toga izađem i sutradan budem na poslu.

Sve se skupilo. Letimo avionima, putujemo autima i brodovima. Preskačemo milione detalja na koje bi mogli potrošiti tri života. Pitam se samo, previđajući detalje, koliko smo se i mi sami skupili i smanjili.

National geography

TANSEVER, 6.2.2010

Institut za proučavanje ponašanja sisara na području Zapadnog Balkana iz Gurtenšparkenkirhena je danas objavio rezultate studije pod nazivom "Ponašanje heteroseksualnih jedinki u vrijeme odabira seksualnih partnera". Izradu ove studije, sa milion milona evra, finansirala je Evropska komisija za istraživanje u okviru procesa evropskih integracija za zemlje Zapadnog Balkana.

U studiji se, na više od 1213 stranica, daju osnovne karakteristike mužjaka i ženki te opisuje proces seksualne selekcije.

Prenosimo neke dijelove.

Ženke svoje partnere vrednuju na osnovu četri osnovna parametra. Mužjaci trebaju da su fini (nice), lijepi (handsome), heteroseksualni (heterosexual) i situirani (have money).

Ukoliko količinu svake od navedenih karakteristika vrednujemo od jedan do deset (više je bolje), onda su oni koji imaju sve desetke (10-10-10-10) gotovo savršeni. Međutim da bi bili potpuno savršeni potrebno je još i da su već u braku sa nekom ženkom i da ne gledaju druge ženke.

Ukoliko nisu, obično imaju karakteristični poremećaj DNK koji za posljedicu ima to da misle da su ženke s njima samo zbog 10-10-10-10 a žele da ženka bude s njima zbog njih samih, onog što jesu.

Postoji čitav skup mužjaka koji su "double 10". Oni su po definiciji heteroseksualni i fini, a istovremeno ružni i nesituirani, ili lijepi i situirani ali ne fini i ne heteroseksualni, ili situirani i heteroseksualni ali ružni i ne fini. Kao takvi, naravno, uopšte nisu od interesa za ženke.

U prostoru između ove dvije grupe se nalaze oni koji su malo bolje rasporedili karakteristike. Recimo djelimično fini, djelimično lijepi, potpuno hetereoseksualni, dijelimično situirani bi bili 5-5-10-5. Takvi,nažalost, imaju poremećaj ličnosti koji ih spriječava da priđu ženki dok ih ona sve vrijeme posmatra kao da su (-10)-(-10)-(-10)-(-10).

Taj poremećaj ličnosti se ne nasljeđuje već se stiče oko 16. godine života nakon što mladi i neiskusni mužijaci budu u takvim situacijama najgrublje odbijeni od ženke kojoj su prišli. Od tog momenta oni imaju razne pogrdne riječi za ženke i uglavnom očekuju da ženka priđe njima. Ukoliko se to i desi, odmah je otpišu, jer tim prilaskom ona samo potvrđuje najgore mišljenje o ženkama koje imaju.

Kada smo vidjeli osnovne karakteristike analiziranih primjeraka pogledajmo kako izgleda sam proces seksualnog odabiranja.

Seksualno odabiranje jedinki se često dešava po zadimljenim prostorijama u drugoj polovini noći. To je praktično rijetki trenutak kad su i mužijaci i ženke na istom mjestu pošto ostatak dana ženke provode radeći, gledajući španske serije, kupujući i ispijajući silne kafe sa drugim ženkama ili olinjalim mužjacima koje smatraju drugovima. Mužjaci s druge strane, vrijeme provode radeći, gledajući utakmice, kupujući razne igračke preko ortaka i ispijajući pivo sa ortacima.

Uglavnom proces započinje gledanjem. Svakako pomaže i stimulacija u vidu opojnih napitaka. Mužijak treba da posmatra odabranu ženku zavodljivim i prodornim pogledom, potpuno zanemarujući čopore ženki koje ga okružuju.

Tim pogledom kroz zadimljenu prostoriju on šalje senzitivne mikrotalase koji ženki govore da je spreman da joj pruži neslućene užitke i potpunu sreću.

Ženka će pod pritiskom tih mikrotalasa, prije ili poslije, baciti pogled na mužijaka i to je taj jedan osjetljivi trenutak kada mužjak mora da stupi u akciju, najbolje odlučno jurišajući prema ženci, gepardovim trkom, lavljom snagom razgrćući ostale mužjake i ženke, naoružan nekom super cool izjavom kojom će joj pokazati da je on ustvari alfa na četvrtu mužjak.

S druge strane ponekad, i za određene vrste ženki, je dovoljno i da ženka zna da je mužijak 10+ u bilo kojoj od disciplina (osim fin) i da mužijak preko prostorije mahne rukom i dovikne: "Mala od 'vamo о'š se ....".

Ukoliko mužjak propusti taj trenutak sa svakim novim ukrštanjem pogleda njegove šanse eksponencijalno podaju. Ženka sve više počinje da primjećuje njegove nedostatke i da ga smatra za plašljivca i šonju, koji sigurno ne može da ispuni njena očekivanja.

Ukoliko mužjak odmah stupi u akciju, ženka će prvo da se pravi kako je mužjak uopšte ne interesuje i kako je samo fina i ljubazna prema njemu. Mužjak se time ne smije pokolebati. Čak i kad ona počne da ga ignorište, pričajući sa drugim ženkama ili čak vrlo blisko sa drugim mužjacima, on treba da se nametne.

Istraživači smatraju da većina ženki ustvari želi da ih mužjak poslije prve rečenice, uzme na rame i odnese na pusto ostrvo (njegovo, de lux sa full opremom i ne baš baš pusto) svojim najsjajnijim novim BMW-om (model Isus Hrist X6, osposobljen da ide po vodi) i tamo joj priušti nezapamćeni seks, med i mlijeko, dijamante i dizajnersku odjeću, bazen i zgodnog vrtlara te kablovsku i satelitsku sa hiljadu i jednim kanalom (da se moderne Šehrzade ne muče).

Studija se u cijelosti može preuzeti sa sajta Evropske komisije.

Svadba, svadba

U životu jednog samca u ranim tridesetim jedna je stvar izvjesna. Izvjesno je da će se napori bliske i dalje rodbine, komšija, poslovnih partnera, poznanika i onih kojih se samo kroz maglu sjeća, u pravcu toga da ga ožene eksponencijalno povećavati svakog dana.

Tako sam i ja, spreman, dočekao novi ciklus prijateljskih savjeta, ubjeđivanja, obećavanja, pa, bogme, ponekad, i prijetnji. Iskustvo, sticano u protekle dvije godine, mi ogućava da prepoznam neke osnovne profile ljudi koji pokušavaju da me istjeraju iz ovog zanosnog samačkog života.

Na prvom mjestu, tu je, naravno, moja majka. Ona je tiha i o datoj temi ne govori. Međutim, tu i tamo, se spomenu moji vršnjaci koji su se već odavno poženili i koji imaju djecu u osnovnim a neki čak i u srednjim školama. U skladu sa taktikom specijalnog rata pod parolom "tiha voda brijeg roni" tu se ponekad u pomoć pozovu pokoji komšija i bivša radna kolegenica koja ima neudatu kćerku, sasvim savršenu za mene.

Majka je majka i majkama ne smijemo ništa uzeti za zlo.

Tipičan predstavnik druge grupe je moj stric. On je čovjek sa kojim se razumijem u malo riječi. Odavno se već ne ljuti ni zbog politike ni zbog fudbala. On me jednom godišnje pozove na pivo na kojem budemo samo nas dvojica. Prve godine sam naivno vjerovao da je pivo zbog piva, ali nije. Nikad nije. Uglavnom, on mi svake godine održi isti govor.

Kaže mi kako je njegov otac njemu govorio da je ženu slušati, kakvu god da odabereš, te da zato treba birati one koje ima razloga slušati. Lijepe ili bogate. Tu mi se požali kako on svog oca nije poslušao, te strinu sluša iako nije ni lijepa ni bogata. Ipak, uvijek doda kako ne može da zamisli dan koji bi počeo bez jutarnje kafe koju s njom popije. Pouka priče je da ne treba tražiti savršenu. Da treba gledati samo da je žensko.

Stric me voli, puno, i njemu stvarno ništa ne mogu uzeti za zlo.

U sljedećoj grupi su dobronamjerni stariji prijatelji i prijateljice. Oni mi svi govore da nemam šta da čekam. Da su sve iste. Da trebam da se već jednom ženim. Kažu mi da brak ne valja, da je puno nesreće i jada, ali da nema ama baš nikakvog razloga da meni bude bolje nego njima.

Podgrupa su oni koji vjeruju da ću se pomiriti sa svojom bivšom curom. Koliko god puta kažem da neću oni me jedan put više pitaju kad ću.

Prijateljima se, ako su pravi, ne treba zamjeriti. Pogotovo ne na dobronamjernosti.

Sljedeća grupa su svi oni koje jedva poznajem ali koji su svojom ličnom misijom doživjeli moju svadbu. Oni se ne kriju i nemaju takta. Provodadžišu neprekidno. Upoznaju me sa Tijanama, Nadama, Brankama i ponekom Ivanom, nikad sa Milicom ili Jelenom.

Razloge za moju sreću nalaze u podudarnim horoskopskim znakovima, rasporedu lipa u parku ili broju navoja na staklenoj boci koka-kole. Ljute se na samu pomen riječi zaljubljenost. Dokazuju da to ne postoji. Da je to samo zabluda dokonog mozga.

Njih ne možeš uzimati za ozbiljno. Njima se valja samo smiješiti.

Dakle, da sumiramo. Uzalud vam trud. Bivšoj se neću vratiti. Obećavam a do svoje riječi držim. Na polovične izbore neću pristati. Hoću sve i hoću najbolje. Na to da mi horoskop određuje bilo šta u životu dobijam alergiju. Ozbiljno. Po cijelom tijelu. Oženiću se čim nađem onu što nije ista i u koju ću se, iako znam da je sasvim pogrešno, zaljubiti od početka do kraja.

Do tad himna za 2010. godinu.

Evolucija dnevnika

Dnevnici su nekad bili pravi doživljaji. Čekalo se 19:30 gotovo po čitav dan. Sve kako bi saznali šta se tog dana desilo u našoj zemlji i ostatku svemira. Stvari su tada bile jednostavne i dnevnici crno bijeli. Odmah si mogao da prepoznaš ko ti je prijatelj a ko neprijatelj.

Poslije su došli obojeni dnevnici. Uvodne "špice" su podsjećale na toaletni papir sa motivom planete. Muzika na pakmana na steroidima. Sve je bilo obojeno ali opet nekako sivkasto i pomalo razvodnjeno. Voditeljice su bile matore, sa teškim i ozbiljnim frizurama te naočalama koje su imale dovoljno stakla da se ostakla osnovna škola u Radomirovcu. One su nam uvijek vijesti čitale ozbiljnim glasom i savršenom dikcijom. Sve je nekako izgledalo svečano i tužno. Kad ti takva pročita da je ove godine rod krompira u Glamoču premašio prošlogodišnji za 15% tebi se odmah plače. Ma šta krompir, takva kad ti pročita da će sutra biti lijepo vrijeme tebi lijepo dođe da jaučeš. Čini mi se da je tih godina, u školi za voditelje, profesorica na predmetu čitanje lijepih vijesti, bila na dužem odmoru.

Vrhunac tuge je, naravno, bio kada je umro najveći sin naših naroda i narodnosti. Mislim da su voditelja koji mi je to pročitao na pola utakmice Zvezda - Hajduk, čuvali posebno za tu priliku. Vidim ga kako još od sedme svoje godine ide u razne škole za tužno čitanje tužnih vijesti. Osnovna, srednja, fakultet, magisterij, doktorat. Sve. Vidim ga kao čovjeka koji svaki dan trenira taj jedan trenutak za koji je rođen. Možda on, siroče, baš i nije bio zadovoljan odabranim trenutkom. Možda bi više volio da je tužnom viješću prekinuo kakvu važnu sjednicu umjesto utakmice ali najveći sin naših naroda i narodnosti i nije baš bio uviđavan. Uglavnom, kad je taj pričitao da je gore spomenuti sin umro, pedeset hiljada ljudi na stadionu je odmah zaplakalo. Plakao sam i ja, moram priznati. Jednostavno, on da se pojavio i da nam je pročitao da će svakom od nas da podijele milion maraka bez obaveza, opet bi svi plakali. Znači ljudi su plakali više zbog njega nego zbog sina.

Onda je došlo doba kolor televizije i nedugo potom demokratije. Svaka šuša može sad da ima dnevnik. Još ovi sa računarima sklepaju svakojake "špice" za male pare. Toaletni papir sa motivima planete je otišao u istoriju (rekao bih da je potrošen). Stare voditeljke su umrle ili su se preselile u neke nesrećnije krajeve (jer kod nas nesreće nema) i umjesto njih su došle sređene i dotjerane plavuše, crnke, brinete, crvenokose, zelenokose...

Za razliku od onih starih, ove nove svaku vijest čitaju kao da vam javljaju da ste upravo dobili milion dolara. Lijepe su i mlade. Od njih kad čuješ da je na Haitiju stradalo 200 000 ljudi prvo što pomisliš je: "Mala opasno si zgodna. Šta radiš poslije čitanja tih, kako ono bi, vijesti? Mogli bi ti i ja da odemo na kakvu kafu ili kod mene na stan?". Nekako mi se često desi da provedem čitav dnevnik a da na kraju ne znam šta se desilo u svijetu.

Jedino što se ne mijenja nikad su ovi nesrećnici sa bliskog istoka. Od kad znam za sebe blok iz svijeta je uvijek počinjao sa - danas su u pojasu Gaze ... Nekako vjerujem da je to voditeljima, isto kao ono "jedan, jedan, dva" muzičarima.

Jelena

Ne znam ni sam kako, tražeći Bog zna šta, došao sam do članka o Nikoli Tesli. Autor članka je želio da istakne kako Tesla nije bio naučnik potpuno odvojen od svjetovnog već navodi kako su se u Teslu, tada, zagledale mnoge lijepe i uspješne žene.

U jednom paragrafu je pisao o Lenki Dunđerski, koju je Laza Kostić želio da uda za svog prijatelja Nikolu Teslu i o kojoj je, u pismu, govorio da je ona takva da bi svakog neženju i ženomrsca okrenula.

Ispričao je Laza kako se, gledajući je jednom u crkvi kako cjeliva ruku nekog svetca, zapitao kako je moguće da i taj svetac ne ustane iz mrtvih i zagrli je tom rukom, toliko mu je mila bila. Pitao je tad monaha čije su to mošti koje ljubi lijepa Lenka i monah mu je rekao da se radi o moštima svetice a ne svetca na šta mu je pjesnik rekao da mu je sada sve jasno.

Zainteresovala me je ta mala angedota da vidim ko je i kakva je bila ta fatalna žena koju je jedan pjesnik tako doživljavao.

Laza Kostić se u svojoj 51. godini zaljubio u lijepu Jelenu, Lenku. Ona je tad imala samo nekih dvadesetak godina i bila najmlađa ćerka jednog od najbogatijih i najuticajnijih Srba tog vremena, Laze Dunđerskog. Visoka i vitka, plavuša sa plavim očima, obrazovana i na najbolji mogući način vaspitavana, Lenka je prema nekim zapisima bila i vrsna muzičarka kojoj bi na glasu pozavidjele i svjetske operske zvijezde.

Laza je Lenku toliko volio da je vjerovao da on nije dovoljno dobar za nju. Pokušao je da je poveže sa svojim prijateljem, Teslom, za kojeg je vjerovao da je najbolje što je naš narod imao i o kome je Lenka nekad sa zanosom govorila. Toliko je vrednovao Lenku da za nju ništa drugo nije bilo dovoljno dobro.

Kažu da je pred Lenkom veličao Teslu i pokušavao da postigne da se Lenka naučnikom sasvim oduševi. Međutim, uspjeha nije bilo. Tesla je ostao zaljubljen u nauku kojom se bavio a lijepa Lenka se zaljubila u pjesnika.

Laza je bio očajan. Duboko vjerujući da je nedostojan tek procvjetalog cvijeta takve ljepote, svjestan svih prepreka i ograničenja koja im mogu stajati na putu, on bježi od lijepe Lenke u manastir.

Manastir, kako će se ispostaviti, nije bio dovoljan lijek za takvu ljubav te se pjesnik ženi za drugu ženu, ženu koja ga je četranest godina čekala, nadajući se da će tako Lenka otići od njega.

Lenka je zaista otišla od njega ali na drugi svijet. U svojoj dvadeset i petoj godini Lenka je umrla u Beču. Neki kažu da je umrla od tifusne groznice, drugi, da se ubila nemogavši da prežali pjesnika koji ju je toliko volio.

Lijepoj Lenki, pjesnik je godinama poslije njene smrti napisao svoju labodovu pjesmu, čuvenu Santa Maria della Salute.

U pjesmi, nazvanoj prema jednoj od najljepših crkava u Italiji, a kojoj se pjesnik, bjesan zbog toga što je napravljena drvećem iz Dalmacije, zamjerio jednom ranijom pjesmom, pjesnik se u prvom dijelu izvinjava Bogorodici a onda govori o Lenki, koja je, za njega, jedina dostojna da se pojavi u istoj pjesmi sa takvom ljepotom.

Za Lazu je Lenka vila, koja je postala stvarna. Sposobna da svojim postojanjem zaliječi sve njegove rane ali da zato otvori onu koja ga najviše boli. on kaže:

Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:

Ljubav prema jednoj ženi se lako vidi u načinu na koji pamtimo njen pogled. Koliko dugo on ostaje u nama i šta je on u stanju da u nama zapali. Laza, o pogledu kojim se otapa led sa glečera i o zaljubljenosti koja i jeste smjesa meda i čemera kaže:

Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-

Međutim u drugom dijelu, Laza govori iz svog mozga, ne iz srca. Svjestan i svih ograničenja i nevjerujući da je toliko sretan da bi mogao da ima nešto što toliko želi i toliko smatra savršenim on kaže:

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
...
Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
...
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -

Međutim, smrt za takvu ljubav nije prepreka. Lazo je lijepu Lenku sanjao do kraja svog života a o čemu kaže:

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
...
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,

Pjesnik je, i zaista, nekako u tom vremenu počeo da u snovima sanja stihove svojih pjesama i da, priželjkujući ponovni susret za lijepom Lenkom, priželjkuje i svoju smrt. Kažu da je odmah po buđenju svoje stihove i misli zapisivao u dnevnik snova, malu knjižicu na francuskom jeziku.

Njegov doktor je jedini imao uvid u te stihove i prema pričama mnoge je stvari koje je Laza napisao pocijepao i bacio određujući tako, potpuno nepozvan, šta je od vrijednosti za nacionalnu književnost našeg naroda.

Ostaje samo da, ukoliko vjerujemo u zagrobni život, vjerujemo i da negdje na nebu sada Laza svojoj Lenki piše još ljepše stihove od ovih koje joj je za života napisao.

Možda bi još trebalo da se pitamo zašto su te Jelene toliko opasne po naše književnike, toliko da je i naš nobelovac imao svoju Jelenu, ženu koju nije imao.

Zašto napisah ovo sve? Ne znam, ali znam da je svaka slučajnost sa stvarnim ljudima i događajima sasvim namjerna.

Jedan je život

U nekoliko navrata, kao objašnjenje za neke odluke u koje i ona koja ih je donijela sumnja, čujem "Jedan je život!". Tu kratku rečenicu koristimo da bi odgovornost za ono što radimo skinuli sa sebe. Koristimo je da bi sebi dozvolili ponašanje zasnovano na osnovnim instiktima.

Zahvaljujući tom postulatu religije novoga doba možemo da postojimo ne brinući ni o kome, pa ni o nama samima.

Nisam vjernik te nove religije.

Ja vjerujem da je smisao života da postavimo ciljeve. Ne samo one velike već još i hiljade onih malih i srednjih.

To mogu da budu intelektualni vrhunci, bezvremenska djela, lični uspjesi ali i broj žena sa kojima ću do kraja života spavati i broj laži koje ću izgovoriti. To u suštini može da bude bilo šta.

Nije sve u ciljevima. Ispunjavanje ciljeva ima svoju pravu vrijednost samo onda kada su ciljevi ispunjeni pod određenim uslovima.

Dakle ciljeve treba ostvarivati pod određenim uslovima: zajedničkim i pojedinačnim.

Zajednički uslovi su, ustvari, samo jedan uslov: sloboda do te mjere koja neće ugroziti slobodu nekog drugog ko postoji.

Oni lični su prepone i ljestvice koje sami sebi određujemo.

Tu možemo da kažemo da nećemo lagati, da nećemo otimati tuđe, da ćemo putujući pomagati drugima. Tu možemo reći da ćemo sami sebi biti centar svemira i da sve što radimo, možda čak i narušavanje zajedničkih ciljeva, jeste dobro dok god to nama odgovara. Tu, između ostalog, odlučujemo hoćemo li vjerovati u Boga ili ne.

Ti uslovi definišu, u kombinaciji sa našim ciljevima, jednoznačnost mene i tebe na ovome svijetu.