National geography

TANSEVER, 6.2.2010

Institut za proučavanje ponašanja sisara na području Zapadnog Balkana iz Gurtenšparkenkirhena je danas objavio rezultate studije pod nazivom "Ponašanje heteroseksualnih jedinki u vrijeme odabira seksualnih partnera". Izradu ove studije, sa milion milona evra, finansirala je Evropska komisija za istraživanje u okviru procesa evropskih integracija za zemlje Zapadnog Balkana.

U studiji se, na više od 1213 stranica, daju osnovne karakteristike mužjaka i ženki te opisuje proces seksualne selekcije.

Prenosimo neke dijelove.

Ženke svoje partnere vrednuju na osnovu četri osnovna parametra. Mužjaci trebaju da su fini (nice), lijepi (handsome), heteroseksualni (heterosexual) i situirani (have money).

Ukoliko količinu svake od navedenih karakteristika vrednujemo od jedan do deset (više je bolje), onda su oni koji imaju sve desetke (10-10-10-10) gotovo savršeni. Međutim da bi bili potpuno savršeni potrebno je još i da su već u braku sa nekom ženkom i da ne gledaju druge ženke.

Ukoliko nisu, obično imaju karakteristični poremećaj DNK koji za posljedicu ima to da misle da su ženke s njima samo zbog 10-10-10-10 a žele da ženka bude s njima zbog njih samih, onog što jesu.

Postoji čitav skup mužjaka koji su "double 10". Oni su po definiciji heteroseksualni i fini, a istovremeno ružni i nesituirani, ili lijepi i situirani ali ne fini i ne heteroseksualni, ili situirani i heteroseksualni ali ružni i ne fini. Kao takvi, naravno, uopšte nisu od interesa za ženke.

U prostoru između ove dvije grupe se nalaze oni koji su malo bolje rasporedili karakteristike. Recimo djelimično fini, djelimično lijepi, potpuno hetereoseksualni, dijelimično situirani bi bili 5-5-10-5. Takvi,nažalost, imaju poremećaj ličnosti koji ih spriječava da priđu ženki dok ih ona sve vrijeme posmatra kao da su (-10)-(-10)-(-10)-(-10).

Taj poremećaj ličnosti se ne nasljeđuje već se stiče oko 16. godine života nakon što mladi i neiskusni mužijaci budu u takvim situacijama najgrublje odbijeni od ženke kojoj su prišli. Od tog momenta oni imaju razne pogrdne riječi za ženke i uglavnom očekuju da ženka priđe njima. Ukoliko se to i desi, odmah je otpišu, jer tim prilaskom ona samo potvrđuje najgore mišljenje o ženkama koje imaju.

Kada smo vidjeli osnovne karakteristike analiziranih primjeraka pogledajmo kako izgleda sam proces seksualnog odabiranja.

Seksualno odabiranje jedinki se često dešava po zadimljenim prostorijama u drugoj polovini noći. To je praktično rijetki trenutak kad su i mužijaci i ženke na istom mjestu pošto ostatak dana ženke provode radeći, gledajući španske serije, kupujući i ispijajući silne kafe sa drugim ženkama ili olinjalim mužjacima koje smatraju drugovima. Mužjaci s druge strane, vrijeme provode radeći, gledajući utakmice, kupujući razne igračke preko ortaka i ispijajući pivo sa ortacima.

Uglavnom proces započinje gledanjem. Svakako pomaže i stimulacija u vidu opojnih napitaka. Mužijak treba da posmatra odabranu ženku zavodljivim i prodornim pogledom, potpuno zanemarujući čopore ženki koje ga okružuju.

Tim pogledom kroz zadimljenu prostoriju on šalje senzitivne mikrotalase koji ženki govore da je spreman da joj pruži neslućene užitke i potpunu sreću.

Ženka će pod pritiskom tih mikrotalasa, prije ili poslije, baciti pogled na mužijaka i to je taj jedan osjetljivi trenutak kada mužjak mora da stupi u akciju, najbolje odlučno jurišajući prema ženci, gepardovim trkom, lavljom snagom razgrćući ostale mužjake i ženke, naoružan nekom super cool izjavom kojom će joj pokazati da je on ustvari alfa na četvrtu mužjak.

S druge strane ponekad, i za određene vrste ženki, je dovoljno i da ženka zna da je mužijak 10+ u bilo kojoj od disciplina (osim fin) i da mužijak preko prostorije mahne rukom i dovikne: "Mala od 'vamo о'š se ....".

Ukoliko mužjak propusti taj trenutak sa svakim novim ukrštanjem pogleda njegove šanse eksponencijalno podaju. Ženka sve više počinje da primjećuje njegove nedostatke i da ga smatra za plašljivca i šonju, koji sigurno ne može da ispuni njena očekivanja.

Ukoliko mužjak odmah stupi u akciju, ženka će prvo da se pravi kako je mužjak uopšte ne interesuje i kako je samo fina i ljubazna prema njemu. Mužjak se time ne smije pokolebati. Čak i kad ona počne da ga ignorište, pričajući sa drugim ženkama ili čak vrlo blisko sa drugim mužjacima, on treba da se nametne.

Istraživači smatraju da većina ženki ustvari želi da ih mužjak poslije prve rečenice, uzme na rame i odnese na pusto ostrvo (njegovo, de lux sa full opremom i ne baš baš pusto) svojim najsjajnijim novim BMW-om (model Isus Hrist X6, osposobljen da ide po vodi) i tamo joj priušti nezapamćeni seks, med i mlijeko, dijamante i dizajnersku odjeću, bazen i zgodnog vrtlara te kablovsku i satelitsku sa hiljadu i jednim kanalom (da se moderne Šehrzade ne muče).

Studija se u cijelosti može preuzeti sa sajta Evropske komisije.

Svadba, svadba

U životu jednog samca u ranim tridesetim jedna je stvar izvjesna. Izvjesno je da će se napori bliske i dalje rodbine, komšija, poslovnih partnera, poznanika i onih kojih se samo kroz maglu sjeća, u pravcu toga da ga ožene eksponencijalno povećavati svakog dana.

Tako sam i ja, spreman, dočekao novi ciklus prijateljskih savjeta, ubjeđivanja, obećavanja, pa, bogme, ponekad, i prijetnji. Iskustvo, sticano u protekle dvije godine, mi ogućava da prepoznam neke osnovne profile ljudi koji pokušavaju da me istjeraju iz ovog zanosnog samačkog života.

Na prvom mjestu, tu je, naravno, moja majka. Ona je tiha i o datoj temi ne govori. Međutim, tu i tamo, se spomenu moji vršnjaci koji su se već odavno poženili i koji imaju djecu u osnovnim a neki čak i u srednjim školama. U skladu sa taktikom specijalnog rata pod parolom "tiha voda brijeg roni" tu se ponekad u pomoć pozovu pokoji komšija i bivša radna kolegenica koja ima neudatu kćerku, sasvim savršenu za mene.

Majka je majka i majkama ne smijemo ništa uzeti za zlo.

Tipičan predstavnik druge grupe je moj stric. On je čovjek sa kojim se razumijem u malo riječi. Odavno se već ne ljuti ni zbog politike ni zbog fudbala. On me jednom godišnje pozove na pivo na kojem budemo samo nas dvojica. Prve godine sam naivno vjerovao da je pivo zbog piva, ali nije. Nikad nije. Uglavnom, on mi svake godine održi isti govor.

Kaže mi kako je njegov otac njemu govorio da je ženu slušati, kakvu god da odabereš, te da zato treba birati one koje ima razloga slušati. Lijepe ili bogate. Tu mi se požali kako on svog oca nije poslušao, te strinu sluša iako nije ni lijepa ni bogata. Ipak, uvijek doda kako ne može da zamisli dan koji bi počeo bez jutarnje kafe koju s njom popije. Pouka priče je da ne treba tražiti savršenu. Da treba gledati samo da je žensko.

Stric me voli, puno, i njemu stvarno ništa ne mogu uzeti za zlo.

U sljedećoj grupi su dobronamjerni stariji prijatelji i prijateljice. Oni mi svi govore da nemam šta da čekam. Da su sve iste. Da trebam da se već jednom ženim. Kažu mi da brak ne valja, da je puno nesreće i jada, ali da nema ama baš nikakvog razloga da meni bude bolje nego njima.

Podgrupa su oni koji vjeruju da ću se pomiriti sa svojom bivšom curom. Koliko god puta kažem da neću oni me jedan put više pitaju kad ću.

Prijateljima se, ako su pravi, ne treba zamjeriti. Pogotovo ne na dobronamjernosti.

Sljedeća grupa su svi oni koje jedva poznajem ali koji su svojom ličnom misijom doživjeli moju svadbu. Oni se ne kriju i nemaju takta. Provodadžišu neprekidno. Upoznaju me sa Tijanama, Nadama, Brankama i ponekom Ivanom, nikad sa Milicom ili Jelenom.

Razloge za moju sreću nalaze u podudarnim horoskopskim znakovima, rasporedu lipa u parku ili broju navoja na staklenoj boci koka-kole. Ljute se na samu pomen riječi zaljubljenost. Dokazuju da to ne postoji. Da je to samo zabluda dokonog mozga.

Njih ne možeš uzimati za ozbiljno. Njima se valja samo smiješiti.

Dakle, da sumiramo. Uzalud vam trud. Bivšoj se neću vratiti. Obećavam a do svoje riječi držim. Na polovične izbore neću pristati. Hoću sve i hoću najbolje. Na to da mi horoskop određuje bilo šta u životu dobijam alergiju. Ozbiljno. Po cijelom tijelu. Oženiću se čim nađem onu što nije ista i u koju ću se, iako znam da je sasvim pogrešno, zaljubiti od početka do kraja.

Do tad himna za 2010. godinu.

Evolucija dnevnika

Dnevnici su nekad bili pravi doživljaji. Čekalo se 19:30 gotovo po čitav dan. Sve kako bi saznali šta se tog dana desilo u našoj zemlji i ostatku svemira. Stvari su tada bile jednostavne i dnevnici crno bijeli. Odmah si mogao da prepoznaš ko ti je prijatelj a ko neprijatelj.

Poslije su došli obojeni dnevnici. Uvodne "špice" su podsjećale na toaletni papir sa motivom planete. Muzika na pakmana na steroidima. Sve je bilo obojeno ali opet nekako sivkasto i pomalo razvodnjeno. Voditeljice su bile matore, sa teškim i ozbiljnim frizurama te naočalama koje su imale dovoljno stakla da se ostakla osnovna škola u Radomirovcu. One su nam uvijek vijesti čitale ozbiljnim glasom i savršenom dikcijom. Sve je nekako izgledalo svečano i tužno. Kad ti takva pročita da je ove godine rod krompira u Glamoču premašio prošlogodišnji za 15% tebi se odmah plače. Ma šta krompir, takva kad ti pročita da će sutra biti lijepo vrijeme tebi lijepo dođe da jaučeš. Čini mi se da je tih godina, u školi za voditelje, profesorica na predmetu čitanje lijepih vijesti, bila na dužem odmoru.

Vrhunac tuge je, naravno, bio kada je umro najveći sin naših naroda i narodnosti. Mislim da su voditelja koji mi je to pročitao na pola utakmice Zvezda - Hajduk, čuvali posebno za tu priliku. Vidim ga kako još od sedme svoje godine ide u razne škole za tužno čitanje tužnih vijesti. Osnovna, srednja, fakultet, magisterij, doktorat. Sve. Vidim ga kao čovjeka koji svaki dan trenira taj jedan trenutak za koji je rođen. Možda on, siroče, baš i nije bio zadovoljan odabranim trenutkom. Možda bi više volio da je tužnom viješću prekinuo kakvu važnu sjednicu umjesto utakmice ali najveći sin naših naroda i narodnosti i nije baš bio uviđavan. Uglavnom, kad je taj pričitao da je gore spomenuti sin umro, pedeset hiljada ljudi na stadionu je odmah zaplakalo. Plakao sam i ja, moram priznati. Jednostavno, on da se pojavio i da nam je pročitao da će svakom od nas da podijele milion maraka bez obaveza, opet bi svi plakali. Znači ljudi su plakali više zbog njega nego zbog sina.

Onda je došlo doba kolor televizije i nedugo potom demokratije. Svaka šuša može sad da ima dnevnik. Još ovi sa računarima sklepaju svakojake "špice" za male pare. Toaletni papir sa motivima planete je otišao u istoriju (rekao bih da je potrošen). Stare voditeljke su umrle ili su se preselile u neke nesrećnije krajeve (jer kod nas nesreće nema) i umjesto njih su došle sređene i dotjerane plavuše, crnke, brinete, crvenokose, zelenokose...

Za razliku od onih starih, ove nove svaku vijest čitaju kao da vam javljaju da ste upravo dobili milion dolara. Lijepe su i mlade. Od njih kad čuješ da je na Haitiju stradalo 200 000 ljudi prvo što pomisliš je: "Mala opasno si zgodna. Šta radiš poslije čitanja tih, kako ono bi, vijesti? Mogli bi ti i ja da odemo na kakvu kafu ili kod mene na stan?". Nekako mi se često desi da provedem čitav dnevnik a da na kraju ne znam šta se desilo u svijetu.

Jedino što se ne mijenja nikad su ovi nesrećnici sa bliskog istoka. Od kad znam za sebe blok iz svijeta je uvijek počinjao sa - danas su u pojasu Gaze ... Nekako vjerujem da je to voditeljima, isto kao ono "jedan, jedan, dva" muzičarima.