Na ulici, tu kod pekare, sreo sam nepoznatog starca. Već sam naučio da me ljudi, kada me vide, zagledaju, tako da me ni on nije iznenadio. Posmatrao sam i ja njega, zapanjen kako se invalidskim kolicima vozi trakom u kojoj je živ saobraćaj.
Tačno ispred mene se zaustavio i posvetio svome poslu. Namještao se tako da se popne na trotoar kojim sam ja išao. Već sam ga gotovo prošao ali sam se vratio da mu ponudim pomoć. Prihvatio je, pomalo zbunjen. Kada sam mu pomogao da se popne zahvalio mi se i otišao svojim putem.
Pitam se, odtad, šta nas to tjera da pomažemo drugima? Možda je to samo odgoj, možda preveliki ego ili potvrđivanje sebe kao jače jedinke? Čega je to iskra u nama i na šta je sve ta iskra sposobna da nas natjera?
27 јул 2009
23 јул 2009
Možda je i tako
Otvaram oči. Za jedan kratki trenutak mi se čini da sam ponovo kući, da vidim konture poznate sobe, da osjećam njen dobro poznati miris. U srcu mi je taj kratki trenutak to staro dobro osjećanje da je ona u drugoj sobi, tiha, bez i najmanjeg zvuka.
Otvorih oči još malo više i starih dobrih slika nestade, umjesto toga, kroz mrak tamnice, ugledah otvorena vrata. Podigoh se na laktove toliko da mogu bolje da vidim. Neuobičajeno je da su vrata na ovoj maloj tamnici otvorena. Izgleda da se neko šali sa mnom, da mi lažno nudi izlaz iz svega ovoga. Mrak, najcrnji mrak koji sam ikada vidio. Opet taj osjećaj, ta hladnoća, kao da go ležim na ledu.
Mir nije potrajao dugo, kroz vrata su se prvo čuli udaljeni glasovi, potom su se, uz glasove, gotovo u pravilnom ritmu začuli koraci. Teške vojničke čizme su lupale. Znam šta slijedi. Ja, Muhamed al-Murabi, trideset i tri godine star učitelj muzičkog vaspitanja, sam zatvorenik, utamničen bez ikakvih prava, samo jedan broj u jednom od tajnih zatvora na ko zna kojem kontinentu.
Na vratima se prvo pojavio onaj debeli vojnik koji mi je na početku čak izgledao simpatičan. Nosio je oko vrata debeo lančić sa krstićem a iz plavih očiju mu je izbijala svjetlost. Pomislio sam da čovjek koji vjeruje ne može da bude toliko loš. Prevario sam se.
Progovorio je nešto na svom jeziku. Nisam razumio ali sam znao da moram da ustanem. Ustao sam lagano, dok mi se bol u rukama i nogama opet javljala, posljedica jučerašnjeg „ispitivanja“. Vojnik je i dalje govorio najprije normalno, gotovo prijatnim tonom, ali onda je odjednom počeo da se dere, crven u licu. Nisam razumio šta želi od mene a to ga je izgleda samo sve više ljutilo. Pomislio sam da bi mu možda mogao reći, da bi mu mogao objasniti da ne razumijem šta želi ali sam se sjetio kako je to završilo prošli put.
Osjetih kako mi se približava. Stresoh se i namjestih očekujući novi udarac ali umjesto toga on poče da mi skida odjeću. Šta se dešava!? U sebi sam urlao ali moj glas niko nije čuo. Sjevnu mi misao kako me, od kako sam odrastao, niko osim nje nije vidio golog a sada me u ova četri zida skida neki nepoznati muškarac. Završio je skidanje strgavši sa mene i gaće. Kada sam instiktivno pokrenuo ruke da se sakrijem osjetih udarac od kojeg sam zamalo pao na koljena. On izvadi pištolj i poče još jače da urla gurajući me prema izlazu. Na hodniku su stajala još dva zatvorenika, goli kao i ja a pored njih nekih desetak stražara od kojih su trojica na povodcima držali velike crne pse.
Stražar koji je išao iza mene me udari tako da sam kleknuo. Drugi priđe i stavi mi kapuljaču na glavu. Opet taj osjećaj kao da go, u potpunom mraku, ležim na ledu. Stražari su se dobro zabavljali, smijali su se i, ako bi mogao da zaboravim gdje sam, lako bi moglo da mi se učini da čujem glasove nekih raspoloženih mladića iz ulice do one u kojoj sam živio.
Na koljenima, go, u potpunom mraku kapuljače, znao sam šta slijedi. Psi tu nisu bili slučajno. Vojnici su ih izgadnjavali danima i kada su ih pustili na nas oni nas nisu vidjeli kao ništa drugo već kao priliku da zarade svoj ručak. Uskoro je počelo. Potmulo režanje i glasno lajanje životinje čiji sam zadah osjećao na svom licu, zvuk koji odvajkada budi strah. Životinja je bila ograničena dužinom povodca a stražari su tu dužinu podesili tako da je veliki pas bio samo na nekoliko centimetara od mog lica.
Onaj među njima koji je znao moj jezik nam se obrati: Ubijali ste naše vojnike, služili ste našem neprijatelju i sve što možete da očekujete je smrt ali ne smrt koja je laka ili jednostavna, ne smrt koja će vas učiniti mučenicima već najgora smrt koju možete da zamislite. Vaš život je sada moj, ja odlučujem ko živi a ko umire, ja odlučujem kada jedete, kada spavate, šta smijete da kažete a šta ne. Ja sam vaš Bog i na ovome svijetu za vas postojim samo ja. Sve što ste proživjeli do sad, nije ništa. Sve prestaje da postoji. Uzeću vaše žene i kćeri, pobiću vaše sinove, jer vi ste se usudili da idete protiv moje volje.
Slušao sam ga i trudio se da ga ne mrzim, da mu ne zamjerim, da u njemu nađem ono dobro za koje sam uvijek vjerovao da se nalazi u svakom čovjeku.
On nije prekidao da govori: Danas ću vam pokazati svoju moć, danas ću jednom od vas uzeti i njegov život. Taj neko to si ti. Rekao je to i vjerovatno pokazao prstom na nekog od nas. Sa kapuljačama na glavama mi nismo mogli da znamo na koga pokazuje, ali sam ja znao. Taj na koga pokazuje to sam ja. Trudio sam se da nekako, mislima, pošaljem poruku drugima da se ne boje, da vjeruju. Ne znam koliko sam uspjevao.
Osjetih ruke kako me podižu i vode. Nedugo zatim staviše me da sjednem. Skinuše mi kapuljaču i snažna svjetlost me na trenutak zaslijepi. Sjedio sam na stolici, stražari su se smijali dok su mi stavljali nekakvu krunu na glavu. Iz krune su virile dvije žice koje su odlazile negdje iza stolice. Opet sam čuo onoga koji je znao moj jezik: Danas vam krunišemo kralja.
Stegnuše mi ruke, stegnuše mi noge.
Stražar ponovo progovori: Danas, 21. marta 2005. godine, mojom odlukom, ovdje prisutni broj 3567 ostaje bez svog života. Ja ga uzimam jer on ne zavređuje da ga ima.
Gotovo da sam mogao da osjetim kako su se ostali zarobljenici obradovali zbog mog kraja, njihovim mislima je tekla radost zbog još jednog dana, kakav god on bio, koji će ostati na ovom svijetu. Osjećao sam i sav šljam onih loših i sve licemjerje onih licemjernih i svu suštinu onih koji su za sebe vjerovali da su bolji nego što jesu. Znao sam da, zaista, ja jesam njihov kralj.
Jedan trenutak prije nego što su uključili struju, taj mali trenutak, ponovo sam se sjetio nje i toplog mlijeka kojeg smo pili u krevetu onda kada su došli. Jedan trenutak i nije me bilo više.
Ja, Isus Hrist, 21.marta 2005. godine sam po 63. put razapet.
Otvorih oči još malo više i starih dobrih slika nestade, umjesto toga, kroz mrak tamnice, ugledah otvorena vrata. Podigoh se na laktove toliko da mogu bolje da vidim. Neuobičajeno je da su vrata na ovoj maloj tamnici otvorena. Izgleda da se neko šali sa mnom, da mi lažno nudi izlaz iz svega ovoga. Mrak, najcrnji mrak koji sam ikada vidio. Opet taj osjećaj, ta hladnoća, kao da go ležim na ledu.
Mir nije potrajao dugo, kroz vrata su se prvo čuli udaljeni glasovi, potom su se, uz glasove, gotovo u pravilnom ritmu začuli koraci. Teške vojničke čizme su lupale. Znam šta slijedi. Ja, Muhamed al-Murabi, trideset i tri godine star učitelj muzičkog vaspitanja, sam zatvorenik, utamničen bez ikakvih prava, samo jedan broj u jednom od tajnih zatvora na ko zna kojem kontinentu.
Na vratima se prvo pojavio onaj debeli vojnik koji mi je na početku čak izgledao simpatičan. Nosio je oko vrata debeo lančić sa krstićem a iz plavih očiju mu je izbijala svjetlost. Pomislio sam da čovjek koji vjeruje ne može da bude toliko loš. Prevario sam se.
Progovorio je nešto na svom jeziku. Nisam razumio ali sam znao da moram da ustanem. Ustao sam lagano, dok mi se bol u rukama i nogama opet javljala, posljedica jučerašnjeg „ispitivanja“. Vojnik je i dalje govorio najprije normalno, gotovo prijatnim tonom, ali onda je odjednom počeo da se dere, crven u licu. Nisam razumio šta želi od mene a to ga je izgleda samo sve više ljutilo. Pomislio sam da bi mu možda mogao reći, da bi mu mogao objasniti da ne razumijem šta želi ali sam se sjetio kako je to završilo prošli put.
Osjetih kako mi se približava. Stresoh se i namjestih očekujući novi udarac ali umjesto toga on poče da mi skida odjeću. Šta se dešava!? U sebi sam urlao ali moj glas niko nije čuo. Sjevnu mi misao kako me, od kako sam odrastao, niko osim nje nije vidio golog a sada me u ova četri zida skida neki nepoznati muškarac. Završio je skidanje strgavši sa mene i gaće. Kada sam instiktivno pokrenuo ruke da se sakrijem osjetih udarac od kojeg sam zamalo pao na koljena. On izvadi pištolj i poče još jače da urla gurajući me prema izlazu. Na hodniku su stajala još dva zatvorenika, goli kao i ja a pored njih nekih desetak stražara od kojih su trojica na povodcima držali velike crne pse.
Stražar koji je išao iza mene me udari tako da sam kleknuo. Drugi priđe i stavi mi kapuljaču na glavu. Opet taj osjećaj kao da go, u potpunom mraku, ležim na ledu. Stražari su se dobro zabavljali, smijali su se i, ako bi mogao da zaboravim gdje sam, lako bi moglo da mi se učini da čujem glasove nekih raspoloženih mladića iz ulice do one u kojoj sam živio.
Na koljenima, go, u potpunom mraku kapuljače, znao sam šta slijedi. Psi tu nisu bili slučajno. Vojnici su ih izgadnjavali danima i kada su ih pustili na nas oni nas nisu vidjeli kao ništa drugo već kao priliku da zarade svoj ručak. Uskoro je počelo. Potmulo režanje i glasno lajanje životinje čiji sam zadah osjećao na svom licu, zvuk koji odvajkada budi strah. Životinja je bila ograničena dužinom povodca a stražari su tu dužinu podesili tako da je veliki pas bio samo na nekoliko centimetara od mog lica.
Onaj među njima koji je znao moj jezik nam se obrati: Ubijali ste naše vojnike, služili ste našem neprijatelju i sve što možete da očekujete je smrt ali ne smrt koja je laka ili jednostavna, ne smrt koja će vas učiniti mučenicima već najgora smrt koju možete da zamislite. Vaš život je sada moj, ja odlučujem ko živi a ko umire, ja odlučujem kada jedete, kada spavate, šta smijete da kažete a šta ne. Ja sam vaš Bog i na ovome svijetu za vas postojim samo ja. Sve što ste proživjeli do sad, nije ništa. Sve prestaje da postoji. Uzeću vaše žene i kćeri, pobiću vaše sinove, jer vi ste se usudili da idete protiv moje volje.
Slušao sam ga i trudio se da ga ne mrzim, da mu ne zamjerim, da u njemu nađem ono dobro za koje sam uvijek vjerovao da se nalazi u svakom čovjeku.
On nije prekidao da govori: Danas ću vam pokazati svoju moć, danas ću jednom od vas uzeti i njegov život. Taj neko to si ti. Rekao je to i vjerovatno pokazao prstom na nekog od nas. Sa kapuljačama na glavama mi nismo mogli da znamo na koga pokazuje, ali sam ja znao. Taj na koga pokazuje to sam ja. Trudio sam se da nekako, mislima, pošaljem poruku drugima da se ne boje, da vjeruju. Ne znam koliko sam uspjevao.
Osjetih ruke kako me podižu i vode. Nedugo zatim staviše me da sjednem. Skinuše mi kapuljaču i snažna svjetlost me na trenutak zaslijepi. Sjedio sam na stolici, stražari su se smijali dok su mi stavljali nekakvu krunu na glavu. Iz krune su virile dvije žice koje su odlazile negdje iza stolice. Opet sam čuo onoga koji je znao moj jezik: Danas vam krunišemo kralja.
Stegnuše mi ruke, stegnuše mi noge.
Stražar ponovo progovori: Danas, 21. marta 2005. godine, mojom odlukom, ovdje prisutni broj 3567 ostaje bez svog života. Ja ga uzimam jer on ne zavređuje da ga ima.
Gotovo da sam mogao da osjetim kako su se ostali zarobljenici obradovali zbog mog kraja, njihovim mislima je tekla radost zbog još jednog dana, kakav god on bio, koji će ostati na ovom svijetu. Osjećao sam i sav šljam onih loših i sve licemjerje onih licemjernih i svu suštinu onih koji su za sebe vjerovali da su bolji nego što jesu. Znao sam da, zaista, ja jesam njihov kralj.
Jedan trenutak prije nego što su uključili struju, taj mali trenutak, ponovo sam se sjetio nje i toplog mlijeka kojeg smo pili u krevetu onda kada su došli. Jedan trenutak i nije me bilo više.
Ja, Isus Hrist, 21.marta 2005. godine sam po 63. put razapet.
Drugo pitanje
Možemo li onda jednostavno otići? Pokupiti svoje stvari, pripremiti se za dugo ljeto i jednostavno, nogu pred nogu otići? Šta nas to sprečava?
Možda nas sprečavaju okviri, ramovi u koje smo uramljeni i koji su nam s godinama sve tvrđi i tvrđi.
Postojimo kao sociološka bića i svojim postojanjem utičemo na postojanje drugih. S godinama smo sve više i više osjetljivi na suze i bol onih koji od nas zavise. Njihovi osmjesi nas, kao zrake sunca, vode i griju.
Onda kada bi zbog sebe davano odustao i digao ruke oni mi to ne daju.
Možda nas sprečavaju okviri, ramovi u koje smo uramljeni i koji su nam s godinama sve tvrđi i tvrđi.
Postojimo kao sociološka bića i svojim postojanjem utičemo na postojanje drugih. S godinama smo sve više i više osjetljivi na suze i bol onih koji od nas zavise. Njihovi osmjesi nas, kao zrake sunca, vode i griju.
Onda kada bi zbog sebe davano odustao i digao ruke oni mi to ne daju.
22 јул 2009
Prvo pitanje
Zašto smo zaista tu? Jesmo li samo zvijeri, sposobni da se krećemo, da se hranimo, da spavamo i da se razmnožavamo? Postoji li neki zadatak koji nam je postojanjem dat?
Kako je moje kolekcionarstvo sijedih i bolova u želudcu sve uspješnije, kako me godine pritišću da uđem u kalupe ne shvatajući da tako još jednom umirem, tako se sve češće pitam.
Sjećam se nekoliko Milana kojih više nema. Neki su mi i danas dragi, nekih se samo, bez emocija, sjećam, a neke sam sasvim zaboravio. U svakom sam tražio ono zajedničko i uvijek je to bila želja da se trči, da se nipošto i nikad ne staje. Uvijek trčati do sljedećeg brda, do sljedeće planine, popeti se na nju i odmah misliti na sledeću, disati punim plućima, vjerovati, to im je svima bilo zajedničko.
Onda dođu te strašne tridesete i svi žele da se već jednom uozbiljiš, da postaneš čovjek onakav kakvi to oni jesu. Svi ti govore da ne možeš imati srećan brak jer ga oni nemaju, svi ti govore da se oženiš jer oni to jesu.
Ti se braniš. Pokušavaš da ostaneš sve više onaj koji si uvijek bio. Onaj koji prezire kompromise i onaj koji umije da ćuti.
Oblačiš svoje maske svako jutro i skidaš ih naveče prije spavanja. Ljudi misle da te znaju, da znaju kakav si i ko si a ti znaš da ti to ne znaš. Hodaš danima, uvijek istim koracima, i osjećaš kako hodaš na svojoj sahrani.
Sve to dok u tebi još postoji ona iskra koja te tjera da potrčiš, da se nasmiješ i da u pola ničega šutiš danima ne misleći ni o čemu.
Kako je moje kolekcionarstvo sijedih i bolova u želudcu sve uspješnije, kako me godine pritišću da uđem u kalupe ne shvatajući da tako još jednom umirem, tako se sve češće pitam.
Sjećam se nekoliko Milana kojih više nema. Neki su mi i danas dragi, nekih se samo, bez emocija, sjećam, a neke sam sasvim zaboravio. U svakom sam tražio ono zajedničko i uvijek je to bila želja da se trči, da se nipošto i nikad ne staje. Uvijek trčati do sljedećeg brda, do sljedeće planine, popeti se na nju i odmah misliti na sledeću, disati punim plućima, vjerovati, to im je svima bilo zajedničko.
Onda dođu te strašne tridesete i svi žele da se već jednom uozbiljiš, da postaneš čovjek onakav kakvi to oni jesu. Svi ti govore da ne možeš imati srećan brak jer ga oni nemaju, svi ti govore da se oženiš jer oni to jesu.
Ti se braniš. Pokušavaš da ostaneš sve više onaj koji si uvijek bio. Onaj koji prezire kompromise i onaj koji umije da ćuti.
Oblačiš svoje maske svako jutro i skidaš ih naveče prije spavanja. Ljudi misle da te znaju, da znaju kakav si i ko si a ti znaš da ti to ne znaš. Hodaš danima, uvijek istim koracima, i osjećaš kako hodaš na svojoj sahrani.
Sve to dok u tebi još postoji ona iskra koja te tjera da potrčiš, da se nasmiješ i da u pola ničega šutiš danima ne misleći ni o čemu.
Пријавите се на:
Постови (Atom)