So

Reče danas jedna žena, braneći me, kako sam baš lijep.

Nagovorih danas, u pola sata, jednu ženu na nešto što isprva nije htjela i u šta se opkladila da je neću nagovoriti za sat vremena.

Pjevah sinoć sa jednom ženom.

Čuh se telefonom juče sa jednom ženom.

Gledah se sinoć sa jednom ženom.

Gledah sinoć jednu ženu.

Probudih se jutros, misleći o jednoj ženi.

Pomislih svašta bezobrazno, maloprije, o jednoj ženi.

Javi mi se danas jedna žena porukom.

Bijah juče na kafi sa jednom ženom.

Nasmijah se od srca danas kad vidjeh jednu ženu.

Sjetih se danas jednog filma i citata: "Žene su ti kao so. Može i bez njih al je bljutavo"...

Izvještaj sa ratišta

Juče sam, poslije dosta vremena, bio na svom selu. Nije ni to selo više što je nekad bilo. Umjesto prašnjavog makadama koji me odvodio u svijet mašte, divljeg zapada i avantura sada se pružaju dvije svježe asfaltirane trake kojima se toliko brzo vozimo da ne primjećujemo ni jedno drvo koje smo nekad dobro znali.

Na tom mom selu već neko vrijeme živi i moj ratni komandant. Čovjek kojeg, zbog njegove dobrote i principa, veoma volim i poštujem. Čovjek koga smo svi tih godina odmilja zvali "puki" i to baš zato što smo ga, htjeli to sebi priznati ili ne, jednostavno voljeli.

Nikad ne prođem pored njega a da ga ne pozdravim. Tako je bilo i sad. Nije me vidio neko vrijeme pa me prvo, koristeći, po običaju, djevojačko prezime moje majke kao moje, kratko pozdravio i odmah, vojnički, upitao: "Imaš li familiju!?". Gotovo posramljeno odgovorih odrečno. "Jesi li riješio stambeno pitanje!?" - pitao je dalje. Još posramljenije promrmljah nešto kako ću do kraja godine kupovati nešto i kako mi se misli roje gdje i šta.

S ta dva odgovora, jednostavno i bez pompe, raportirao sam mu sve ono što ga je interesovalo. Džaba da pričam o poslovnim i stručnim uspjesima, o lijepim ženama koje sam ljubio i onima koje ću tek ljubiti. Sve je to ostalo potpuno bez smisla, potisnuto s dvije jednostavne vrijednosti kojima je težio i prađed od moga prađeda.

Čudno je, kako nam nekad vojnici, jednostavno i precizno kažu mnogo više nego mudraci.

Baloni

Moje misli ne mogu da ostanu u ovoj koži i ja ih pakujem u balone koje puštam s najviše svoje stijene.

U one šarene pakujem svoje najtužnije misli, one što bole. Plavi baloni nose sve one moje misli koje te mogu natjerati da plačeš a da nisi tužna. Crveni nose sve one misli koje će ti dati snagu svaki put kada god ti ona treba. Bijeli nose sve moje pokvarene misli, one koje, zbog nekog razloga, ne rade. U ljubičaste stavljam sve svoje prljave misli, one koje je isprljao svijet i one koje bi isprljale svijet.

Ti baloni, nošeni vjetrovima koji donose velika nevremena, plove cunamijima riječi, provlače se ulicama. Ljudi ih kontrljaju, ne obraćajući pažnju na njih. Prolaze pored njih, primjećujući njihovu ljepotu ali ne i njihovu suštinu.

Ludaci ih zagledaju i smiju im se (jesi li primjetila kako se ludaci uvijek smiju?), djeca se poigravaju s njima i puste ih da odu čim vide neku novu šarenu svjetlucavu stvar.

Ja ponekad putujem zakačen za balon, odlazim na sva ona mjesta na kojima nikada neću biti, družim se s onim ljudima kojima nikada neću reći ništa, živim tuđe živote kao nadogradnju sopstvenog i pažljivo, veoma pažljivo, postupam tako da niko ne sazna ko sam to ja.

Na takvim putovanjima ostavljam za sobom dugačke šarene trake i lizalice. Ostavljam tragove svojih nogu, uvijek okrenute unatrag. Prosipam pjesak i razbijam tanjire. Od pijeska i tanjira pravim mozaik koji drugi zovu život.

Požutjele stranice

Prije neki dan je izašao Politikin Zabavnik broj 3000.

Sticajem okolnosti, iako sam odavno prestao da ga kupujem i zamjenio ga sa Politikom, ovaj broj sam kupio. Stari dobri Zabavnik me svime, od prepoznatljivih crteža preko mirisa papira pa do poznatih rubrika nepogrešivo vrati u djetinjstvo. On mi nekako posvjedoči da još uvijek ima šanse za mene, da sam još uvijek dijelom dijete.

Nekako, kad čitam Zabavnik, nikad nisam stariji od 7 godina. Tad sam onaj dječak koji vjeruje, iako me Zabavnik čika sa "vjerovali ili ne", dok, zajedno sa Hogarom, čitam kako taj život umije da piše drame.

Zabavnik je, pogotovo tih godina, gradio mene, pokazivao mi kakav se to šareni svijet pun mogućnosti krije iza brda koja okružuju gradić u kojem sam odrastao. Zabavnik me je vodio na Mjesec, i na dno okeana i nepovratno mi gradio maštu, baš kao da slaže šarene stakliće. Zabavnik me je uvijek zvao na avanturu, na istraživanje na pustolovinu. Zbog svega toga, znam da ću i kad budem puno stariji nego sad, uvijek s radošću čitati Zabavnik, tu moju malu vremensku mašinu.

Evo, sad kad razmišljam, pada mi na pamet da Zabavnik nikad i nikome, za razliku od svh drugih stvari, nisam pozajmljivao.

Pilule za lilule

Evo najzad sam popustio. Nakon nekoliko dana kašlja, bolnog grla i krvavih očiju otišao sam da posjetim lijepu doktoricu koja mi servisira oči.

Mislim da doktori na fakultetu uče da svaka posjeta doktoru treba da za rezultat ima recept za najmanje dva lijeka. Ko to ne upamti pada na ispitu. Gotovo sam siguran da bi čak i njazdraviji čovjek dobio bar neke vitamine i kapi.

Tako sam i ja za tri novčanice dobio papir na kojem je su bila napisana tri lijeka što je valjda dobar znak (ako bi zdrav dobio dva onda sam ja umjereno bolestan?). Naravno, dobio sam i novi termin, petak u deset. Ništa ne treba prepustiti slučaju, treba to pratiti. Ipak, govorimo o zdravlju, nije se zezati.

Većina mojih prijatelja bi pretpostavila da je mlada doktorica željela da me ponovo vidi ali se meni čini da su doktori ipak više zainteresovani za novčanice koje im bogobojažljivo dajemo. Ipak, govorimo o zdravlju, nije se zezati.

Tako ja uzmem svoj recept (zanimljivo da se zove recept, baš kao da ću praviti tortu ili neki kolač) i uputim se u centralnu apoteku (znam, znam, patim od tih centralno ovo, centralno ono stvari).

Ja sam prilično rijetko u apotekama. Zdravlje mi je još uvijek jako dobro, niko u mojoj prodici nije bolestan i kad bi me sad pitali da nabrojim imena pet ljekova, vjerovatno bi stao na trećem (coldrex, andol, paracetamol).

Prvo što primjetih u apoteci je gomila ljudi, koji izgledaju sasvim zdravo, a stoje u redovima. Koristeći svoju urođenu dovitljivost u kombinaciji sa krvavim očima i širokim ramenima vrlo brzo se probih do apotekarke. Bez osmjeha ili neke prisnosti uzela je moj recept, otišla negdje iza i vratila se sa tri kutijice.

Usudih se da zatražim i nešto za grlo koje me već par dana boli. Kao da sam stalni mušterija upita me koji lijek želim. Slegnuh ramenima kao student na nepripremljeno pitanje a ona se pojavi sa, vjerovatno najskupljim, lijekom.

Oko mene se ljudi jagme za lijekove i, zamisli, dobijaju kupone! Skupiš 10 kupona i imaš popust. Ono kao imate rak ili tumor? Nije sve tako crno, nasmijte se u brk bolesnicima sa gripom kada pred njihovim očima ostvarite popust za najvjerije.

Povrh svega gospođa apotekarka me isprati sa "Prijatno!". Šta prijatno!? Uzeo sam lijekove a ne tortu napravljenu po nekom receptu. Kako može da mi bude prijatno kad trpam u sebe neispitanu hemiju?

Još moram napisati kako nisam dobio nagradne kupone! Izgleda da me nisu primili u tu sektu proizvođača i korisnika hemije. Na kraju mi ostaje samo da se redovno razboljevam, da kapam jedne kapi četri puta dnevno, druge jednom dnevno, da mažem mast pred spavanje, pijem tablete protiv gripe i, kao bombone, u ustima topim druge protiv bolova u grlu.

Možda to sve uspije da spriječi i promjenu boje očiju, koja mi se, izgleda, nepovratno dešava.

Ostati slobodan

Kako mi godine prolaze i kako je moje kolekcionarstvo sijedih sve uspješnije, sve više mi govore da trebam da se ženim. Ne, ne navode nikakve posebne razloge, najčešće potežući onu čuvenu rečenicu: "ako je već svima nama loše zašto da tebi bude bolje".

Uče me, tako, da ne trebam da se igram sa statistikom. Statistika kaže da je brak nesretna institucija pa šta ja sad imam tu da očekujem nešto bolje. Govore mi da ću ženu svakako morati trpiti pa da dobro biram zbog čega ću je trpiti. Savjetuju me da ne uzimam školovane ili plave. Svi tačno znaju kakva je to ta idealna za mene. Ne staje sve na tom verbalnom frontu. Ne. Mnogi mi i javljaju gdje ima koja baš idealna za mene, zubarka u komšiluku, doktorka na moru...

Dođe mi onda da ih pitam zašto? Zašto vam je svima toliko stalo da se ja oženim?

Možda žele da budu na svadbi, da se provesele? Ok, to se može riješiti. Napravim lijepo proslavu, unajmim kakvu "poslovnu pratnju", mladu i lijepu da glumi mladu. Svi se lijepo proveselimo. Umjesto pravih poklona donesu mi šarene kutije i svi lijepo idemo kući.

Možda je zbog djece? Ok, ja volim djecu. Možda se i to da riješiti, na ovom svijetu ionako ima previše djece o kojoj se niko ne brine. Mada stvarno me nervira kada kažu da su djeca smisao života. Uvijek mi to izgleda kao utješna nagrada za sve one koji nisu našli nikakav drugi smisao svog postojanja.

Možda zbog toga da bi mogao da ih razumijem kada od svojih žena idu tuđima, kada piju da zaborave, kada plaču zato što su zaboravili, kada im žena gleda u komšiju i kada im komšija ne izbiva iz kuće baš zbog žene.

Možda da ih razumijem kada se busaju u grudi, govore svojoj ženi da je kurva a onda joj govore da je sveta.

Možda bi ih s vremenom stvarno i razumio ali zasad, zasad još uvijek razmišljam o onoj nekoj s kojom bi u miru i slozi proživio čitav svoj vijek, rastući uz nju svaki dan baš kao što raste redovno zalivana biljka Adam u mom stanu.

Raskrsnice

Razmišljam, noćas, koliko puta su drugi, potpuno mimo moje volje, uticali na moj život, koliko puta su mi određivali kojim ću putem krenuti na raskrsnicama na koje sam nailazio.

Neko je odlučio da mi djetinjstvo ofarba u crveno, obilježi praznim prodavnicama i dosadnim TV programima. Taj isti je odlučio da ne smijem da psujem Vođu, da trebam da nosim majicu s njegovim likom, da ustajem kada himna svira i da se trudim da budem najbolji u takmičenju Vođinim stazama revolucije.

Neko je onda odlučio da mi mladost ofarba u crno. Da me ne pošalje na ekskurziju u neku od toplih zemalja u kojima uspjevaju vrele žene, da me obuče u totalno "out" odjeću maslinastih tonova, da me pošalje na brdo, ko zna kome važno i da me nauči da bez prijatelja mogu da ostanem i lakše i brže nego što sam mislio.

Neko je, zatim, odlučio da me uči sve ono što mi ama baš nikad neće trebati. Da me guši i pritišće kao tona živog blata. Taj isti je odlučio da me nauči upornosti.

Onda su došle one. One su sve odlučile da me nauče da nema više romantike, da se sve, pa i emocije, mijenja.

Svi oni su odlučivali i upravljali mojim skretanjima, vodeći me, kao željezničari voz, između dvije stanice, one na kojoj sam bio kad sam prvi put pao sa bicikla i ove na kojoj sam sad.

Nisam ja takav da bi žalio ili kudio sudbinu zbog kolosjeka na koje me je slala. Ne, ja jednostavno prihvatam to kao put koji sam trebao preći, koji mi je već kod polaska bio upisan u kartu.

Siguran sam da sam na dosta raskrsnica i ja, sam, donosio odluku kuda ću krenuti i nadam se da ću i na prvoj sledećoj to moći.

Zvijeri

Čitam, evo već nekoliko dana, feljton u jednim lokalnim novinama. Čovjek se sjeća svoje muke i cijele nesreće koju je preživio u onim godinama klanja. Ispovjest potresna, gotovo nevjerovatna. Ljudi, u miru konobari, muzičari ili policajci, odjednom se iz dobrih komšija pretvaraju u najgore monstrume kojima ništa, ali baš ništa, nije sveto.

Podsjetila me ova ispovijest na te godine i sjetio sam se događaja koji, čini mi se, nikad neću zaboraviti. Trenutka u svome životu kada sam se osjećao najbjednije i najprljavije.

Godinu, ili možda dvije, nakon tog košmara, putovao sam vozom kući. Vagoni su bili prepuni i u svakom od njih se uvijek moglo čuti nekoliko priča istovremeno. Neko je uvijek nešto pričao nekome koga zna a u prepunim vagonima sve to su morali čuti i svi okolo.

Starac koji je pričao priču koju sam zapamtio je bio neugledan, u svojim ranim sedamdesetim. Priču je počeo o tome kako je bio u zatvoru negdje iza linije, zatvoren samo zato što se pogrešno zvao. Pričao je o mukama koje je prolazio, batinjanjima, odvođenjima zatvorenika da se nikad ne vrate i o nekim stražarima koji nisu bili loši prema njemu, koji su poštovali njegove godine.

Onda je nastavio kako su jednog dana, iz ženskog zatvora, doveli četrdesetogodišnju ženu, takođe zatvorenu samo zbog pogrešnog imena. Ženu su stražari natjerali da se skine i u šali, smijući se, pitali su njega želi li da ima seks s njom. Tačno se sjećam riječi izgovorenih tad u tome vozu: "Bi ja nju, dobra je ženska, samo nisam mogao, bojao sam se stražara".

Nikad u životu se nisam osjećao prljavije nego tad u tom vozu zahvaljujući samo činjenici da sam postojao na istom svijetu sa nekim ko tako razmišlja. U neizvjesnosti za sopstveni život, sam utamničen i mučen on i dalje nije brinuo što bi svojim djelima nekome mogao nanijeti još veću bijedu i još veći bol. Nije razumio muku i nesreću već je i zadnjom snagom želio da i on bude mučitelj nekome.

Zabrinem se kad se sjetim da postoje takvi ljudi. Šta oni mogu da urade nama koji nismo kao oni. Nama koji noćas slušamo Čajkovskog? U šta se mogu pretvoriti sve ove ljubazne komšije, sve kolege koje mi se raduju kada me vide i svi prijatelji, oni lažni?

Skok u vis

Kada su me prijatelji pitali zbog čega mijenjam posao najčešći odgovor koji sam im davao je zato što novi posao doživljavam kao podignutu ljestvicu, novu visinu koju treba pokušati preskočiti i uspjeti u tome znajući da možeš još ili vjerujući da više od toga zaista ne možeš.

Nepovratno sam takav. Redovno, u svim disciplinama, preskačem vrlo visoko postavljenje motke tražeći onu koja će biti moj maksimum. To takmičenje sa samim sobom, ta igra, to je ona energija koja me pogoni.

Ponekad sam zabrinut zbog toga. Može li se desiti da mi samo preskakanje jednom dosadi, da vidim da sam skakao u vis onda kada sam trebao u dalj, da se zbog toga najstrašnije razočaram? Koja bi me onda energija tjerala da idem dalje? Šta bi to onda sagorijevao?

Razmišljam o toj mogućnosti da se uljuljkan u ugodan život probudim jednog dana i da shvatim da sam mnogo više propustio nego iskoristio. Da je jedan čitav, mnogo bolji život prošao kraj mene neosjetno.

Možda sam se davno trebao oženiti, baviti kriminalom a ne školom, možda sam se trebao davno usuditi da odem... Zamisli samo taj strašni trenutak kad bi ti se učinilo da je to zaista tako. Zamis hladni znoj koji bi i donijela činjenica da znaš da vremena za ispravku nema i da je ono što prošlo nepovratno prošlo.

Zamisli i trenutak kada bi, na nekoj lutriji, dobila toliko novca da možeš da riješiš sve svoje potrebe. Da riješiš finansijske potrebe, da postaneš vrlo popularna među prijateljima, da upoznaš ljubav svog života (koja će naravno voljeti tvoj novac cijeli svoj život) i da shvatiš da, iako nisi tako mislila, ustvari imaš gomilu rođaka kojima si jednostavno najmilija rođaka.

Zamisli dan kada prvi put popustiš ugrađenoj lijenosti u sebi i ne odeš na posao, ne pročitaš novu knjigu ili ne odtrčiš svoju stazu. Zamisli samo kakav bi to strašan potres bio za tebe.

Prijatelji

Sreo sam danas nekadašnju simpatiju, mladu ženu s kojom sam nekad išao u razred i na koju sam se u trećem ili četvrtom osnovne najstrašnije ložio (o čemu ona naravno nije imala pojma jer mi je u to doba nedostajalo hrabrosti).

Prepoznala me je i javila mi se. Meni je trebalo malo vremena. nisam je vidio već 17 godina. Prema meni je uvijek bila dobra. Onog dana kada smo krenuli u osnovnu školu ona me je uvela u moju prvu školsku klupu, ona je obećala mojoj majci da će brinuti o meni. Jednostavno, uvijek mi je bila prijatelj. Vrijeme, događaji na koje ni ona ni ja nismo mogli uticati i ljudi su nas razdvojili ali ne tako da se ne bi jedno drugom iskreno obradovali kada se slučajno sretnemo na obali Une.

U gradu na obalama te iste Une živi i jedan moj prijatelj, kojeg u prosjeku, iako živimo na nekih tristo metara udaljenosti, viđam 0.7 puta godišnje. Nas dvojica nikad nismo popili pivo zajedno, ložili smo se svojevremeno na istu djevojku, čitali iste knjige i proveli nekih godinu dana zajedno u ludilu devedesetih.

Ne mogu reći da ga baš poznajem ali spreman sam mu pomoći kako i kada god to mognem.

Taj čovjek mi je, onda kada sam bio najviše zabrinut za svoju porodicu a toliko daleko da ni na koji način nisam mogao da pomognem, rekao samo jednu, vrlo jednostavnu, rečenicu: "Kuda bude išla moja porodica, ićiće i tvoja." Stvorio je kod mene tom rečenicom neizmjeran kredit.

Razmišljam i o svim onima koji mi zavide, pokušavaju po svaku cijenu da budu bolji od mene, mjereno nekim njihovim mjerilima. Pate zbog toga što nisu. Tapšu me po ramenima, smiju se srećno kad su u mom društvu, hvale me kad sam tu, kude sve ostalo vrijeme.

Razmišljam kako prečesto počinju da lažu druge samo da bi na kraju i sami postali najvjerniji vjernici svojih laži.

Pitam se kako bi im mogao reći da ja ne trčim u toj trci?

Radujem se kada vidim da neko ko je dobar dobija i pobjeđuje. Ne žalim što to nisam ja. Priznajem da postoje ljudi koji su jednostavno bolji od mene. Vjerujem u stare vrijednosti. Ne pokušavam da budem bolji nego što jesam.