Evo, pošto me već dva dana, uporno zasmijavaju obećavam da ovu Novu godinu neću gledati, kao sve prethodne, svojim sočivima za depresivne dane.
Desilo se ove godine puno toga. Našao sam djevojku. Čak, štaviše, između 1.1. i danas, našao sam nekoliko djevojaka. Ispostavilo se, ipak, da će sve morati biti nečije tuđe, jer nijednu, iz raznih razloga, nisam zadržao za potrebe nove godine.
Kažu da grom ne udara dva puta na isto mjesto ali ja sam živući demant te tvrdnje. Ove godine sam uspio i da se zaljubim. Bio je to dugačak i bolan proces sličan onom kad nilski konj dobija vodene ospice. Između 3 i 343 dana sam proveo prebacujući se iz stanja potpune sreće u stanje gotovo potpune nesreće. Poslije toga sam shvatio da nije to za mene i da sam prestar za to stanje.
Jurio sam, jednim dijelom, za raznim suknjama a većim dijelom ispred i iza raznih drumskih trkača. Znam, skršiću se jednom, ali ne mogu protiv sebe. Prijateljima sam, baš prije neki dan, obećao da ću, kad se skršim, odabrati bolnicu sa naj... ...stručnijim medicinskim sestrama. Ne zbog sebe, zbog njih. Toliko su ovo rado prihvatili da mi tačno nije bilo jasno jel treba odmah da se skršim.
Nahodao sam se i natrčao ove godine. Ukoliko je Zuko bio u pravu, bogme sam podosta otkinuo od tog ukupnog broja koraka koji su nam rođenjem predodređeni. Svo to hodanje nije prošlo bez posljedica. Nikad me nije manje bilo. Stvarno, dokle god seže kolektivno sjećanje u mojoj porodici, ne pamti se da sam imao manje kilograma.
Takva promjena je pokazala da , među nekim bivšim i nekim budućim, imam i one koje su me baš baš voljele. Toliko da mi sad kažu da sam bio ljepši kad me je bilo više. Izgleda da je stvarno veličina bitna. Sav svijet ganja liniju a ja našao baš one koje vole buce.
Uspio sam ove godine, u nekoliko navrata, i da se opasno iznerviram. Ne baš ono, ono ali opet sam se sebi čudim. Uglavnom su razlozi bili u širokom spektru od sporih, banjalučkih, vozača u semaforskim raskrsnicama do njenog bezveznog smijeha.
Nismo se ove godine bojali krize. U našim se malim zemljama ne boje krize jer je dobro poznato da nema te krize koja se uz jaku industriju traktora ne može preživjeti. Ja nemam traktor ali kupio sam ove godine stan. Vidio da svi to rade pa čisto da vidim u čemu je stvar. Zasad sam zadovoljan. Jedina je nepogoda u tome što sam sa drugarima umjesto o komšinici sa trećeg počeo da pričam o daskama, policama, stolicama i sličnim elementima.
Ukrtako bi to, najvjerovatnije bilo to. Nisam ništa važno preskočio. Neka mi umre drug Tito ako lažem!
