Bio sam prije neki dan na selu, tamo gdje sam provodio sve školske raspuste u osnovnoj školi. Nekad se do mog sela dolazilo prašnjavim putem, starim autobusom koji je 25 kilometara putovao nekih dva sata, računajući odmor od 15 minuta. Autobus bi nas doveo do Debelog brda odakle je počinjao uspon kroz Rodića i Jazića šume do Jazića lokve i naše kuće.
Već sam dolazak je bio prava avantura, meni možda jednako izazovan kao nekom putovanje na drugi kraj svijeta.
Danas se do mog sela stiže asfaltnim putem za nekih 30 minuta brze vožnje. Debelo brdo nije kao što je nekad bilo, asfalt ga je promijenio. Iz auta, dok brzo prolazim, ne uspjevam da vidim jel onaj grm šipka još na svome mjestu.
Razmišljam tako kako se sve smanjilo i zbilo. Izgubilo svoju čar i misteriju. Voćar koji mi je nekad zbog velikih listova neke trave bilo i prilično strašan sada je malen, kao da se povukao pred novim vremenom. Mjesta koja su mi bila daleka sad su tu, na dohvat ruke.
Mojoj majci je još uvijek nejasno kako ja to uspijem da odem sa posla na utakmicu u Beograd, da se vratim odmah poslije utakmice i da još poslije svega toga izađem i sutradan budem na poslu.
Sve se skupilo. Letimo avionima, putujemo autima i brodovima. Preskačemo milione detalja na koje bi mogli potrošiti tri života. Pitam se samo, previđajući detalje, koliko smo se i mi sami skupili i smanjili.
Нема коментара:
Постави коментар