Razmišljam kako život umije da se igra sa nama, da nas stavlja u razne situacije i onda da posmatra kako se u njima, kao u malo vode, vrtimo. Vrtimo, kao ona mala riba koju ribari zovu klen.
Ja najbolje pamtim rastanke i s njima povezane poslednje riječi ili trenutke. Mnoge pamtim baš po tome i kad me stignu moje tuge sjećam se svih detalja.
Otišli su tako, neki zasigurno a neki samo vrlo vjerovatno, zauvijek iz mog života mnogi. Dok sam još bio sasvim mlad, vjerovao sam da nikad nije zauvijek, odlazio sam ne okrenuvši se, smatrajući to jednim doviđenja a ne jednim zbogom. Sad već znam da su mnogi rastanci, rastanci zauvijek.
Sjećam se večeras, gotovo bez ikakavog posebnog razloga, ruke prijatelja s kojim sam se poslednji put rukovao na stepenicima naše škole. Sjećam se kako sam umjesto u njega gledao u njegovu ruku i kako sam bio zabezeknut kada sam nakon samo sedam dana čuo da ga više nema.
Sjećam se posljednjeg telefonskog razgovora koji sam imao sa svojom bakom. Toga kako mi je rekla da je boli noga, toga kako nije bila vesela kao obično.
Sjećam se djeda i kako je, kao nikad do tad, ležao na svojoj Slavi. Sjećam se kako je bio tužan i ozbiljan.
Sjećam se nje, kako odlazi iz mog života dolazeći mi kao neka sasvim druga. Sjećam se njenog kucanja na vratima dok ja unutra ćutim pretvarajući se, ko zna zašto, da nisam tu.
Sjećam se nje kako uplakana, ruku opuštenih, crvena u licu odlazi niz ove lude stepenice da se nikad više ne vrati i sebe koji u to ne mogu da povjerujem.
Sjećam se njega kako se vraća u auto, nakon što je još jednom pokušao da bude prijatelj, da mi se približi.
Sjećam se drugova iz vojske, te poslednje večeri. Telefona koje smo razmijenili da se čujemo a preko kojih se nikad nismo čuli.
Zapamtiću sigurno i kako večeras moj cimer odlazi da nađe svoj put kroz život koji mu je u ovom trenutku potpuno zbrkan. Čujem ga kako mi gvori da moramo da se nađemo, vidim kako suzdržava suzu i pitam se hoću li ga ikad više vidjeti.
Нема коментара:
Постави коментар