U nekoliko navrata, kao objašnjenje za neke odluke u koje i ona koja ih je donijela sumnja, čujem "Jedan je život!". Tu kratku rečenicu koristimo da bi odgovornost za ono što radimo skinuli sa sebe. Koristimo je da bi sebi dozvolili ponašanje zasnovano na osnovnim instiktima.
Zahvaljujući tom postulatu religije novoga doba možemo da postojimo ne brinući ni o kome, pa ni o nama samima.
Nisam vjernik te nove religije.
Ja vjerujem da je smisao života da postavimo ciljeve. Ne samo one velike već još i hiljade onih malih i srednjih.
To mogu da budu intelektualni vrhunci, bezvremenska djela, lični uspjesi ali i broj žena sa kojima ću do kraja života spavati i broj laži koje ću izgovoriti. To u suštini može da bude bilo šta.
Nije sve u ciljevima. Ispunjavanje ciljeva ima svoju pravu vrijednost samo onda kada su ciljevi ispunjeni pod određenim uslovima.
Dakle ciljeve treba ostvarivati pod određenim uslovima: zajedničkim i pojedinačnim.
Zajednički uslovi su, ustvari, samo jedan uslov: sloboda do te mjere koja neće ugroziti slobodu nekog drugog ko postoji.
Oni lični su prepone i ljestvice koje sami sebi određujemo.
Tu možemo da kažemo da nećemo lagati, da nećemo otimati tuđe, da ćemo putujući pomagati drugima. Tu možemo reći da ćemo sami sebi biti centar svemira i da sve što radimo, možda čak i narušavanje zajedničkih ciljeva, jeste dobro dok god to nama odgovara. Tu, između ostalog, odlučujemo hoćemo li vjerovati u Boga ili ne.
Ti uslovi definišu, u kombinaciji sa našim ciljevima, jednoznačnost mene i tebe na ovome svijetu.
Нема коментара:
Постави коментар