U životu jednog samca u ranim tridesetim jedna je stvar izvjesna. Izvjesno je da će se napori bliske i dalje rodbine, komšija, poslovnih partnera, poznanika i onih kojih se samo kroz maglu sjeća, u pravcu toga da ga ožene eksponencijalno povećavati svakog dana.
Tako sam i ja, spreman, dočekao novi ciklus prijateljskih savjeta, ubjeđivanja, obećavanja, pa, bogme, ponekad, i prijetnji. Iskustvo, sticano u protekle dvije godine, mi ogućava da prepoznam neke osnovne profile ljudi koji pokušavaju da me istjeraju iz ovog zanosnog samačkog života.
Na prvom mjestu, tu je, naravno, moja majka. Ona je tiha i o datoj temi ne govori. Međutim, tu i tamo, se spomenu moji vršnjaci koji su se već odavno poženili i koji imaju djecu u osnovnim a neki čak i u srednjim školama. U skladu sa taktikom specijalnog rata pod parolom "tiha voda brijeg roni" tu se ponekad u pomoć pozovu pokoji komšija i bivša radna kolegenica koja ima neudatu kćerku, sasvim savršenu za mene.
Majka je majka i majkama ne smijemo ništa uzeti za zlo.
Tipičan predstavnik druge grupe je moj stric. On je čovjek sa kojim se razumijem u malo riječi. Odavno se već ne ljuti ni zbog politike ni zbog fudbala. On me jednom godišnje pozove na pivo na kojem budemo samo nas dvojica. Prve godine sam naivno vjerovao da je pivo zbog piva, ali nije. Nikad nije. Uglavnom, on mi svake godine održi isti govor.
Kaže mi kako je njegov otac njemu govorio da je ženu slušati, kakvu god da odabereš, te da zato treba birati one koje ima razloga slušati. Lijepe ili bogate. Tu mi se požali kako on svog oca nije poslušao, te strinu sluša iako nije ni lijepa ni bogata. Ipak, uvijek doda kako ne može da zamisli dan koji bi počeo bez jutarnje kafe koju s njom popije. Pouka priče je da ne treba tražiti savršenu. Da treba gledati samo da je žensko.
Stric me voli, puno, i njemu stvarno ništa ne mogu uzeti za zlo.
U sljedećoj grupi su dobronamjerni stariji prijatelji i prijateljice. Oni mi svi govore da nemam šta da čekam. Da su sve iste. Da trebam da se već jednom ženim. Kažu mi da brak ne valja, da je puno nesreće i jada, ali da nema ama baš nikakvog razloga da meni bude bolje nego njima.
Podgrupa su oni koji vjeruju da ću se pomiriti sa svojom bivšom curom. Koliko god puta kažem da neću oni me jedan put više pitaju kad ću.
Prijateljima se, ako su pravi, ne treba zamjeriti. Pogotovo ne na dobronamjernosti.
Sljedeća grupa su svi oni koje jedva poznajem ali koji su svojom ličnom misijom doživjeli moju svadbu. Oni se ne kriju i nemaju takta. Provodadžišu neprekidno. Upoznaju me sa Tijanama, Nadama, Brankama i ponekom Ivanom, nikad sa Milicom ili Jelenom.
Razloge za moju sreću nalaze u podudarnim horoskopskim znakovima, rasporedu lipa u parku ili broju navoja na staklenoj boci koka-kole. Ljute se na samu pomen riječi zaljubljenost. Dokazuju da to ne postoji. Da je to samo zabluda dokonog mozga.
Njih ne možeš uzimati za ozbiljno. Njima se valja samo smiješiti.
Dakle, da sumiramo. Uzalud vam trud. Bivšoj se neću vratiti. Obećavam a do svoje riječi držim. Na polovične izbore neću pristati. Hoću sve i hoću najbolje. Na to da mi horoskop određuje bilo šta u životu dobijam alergiju. Ozbiljno. Po cijelom tijelu. Oženiću se čim nađem onu što nije ista i u koju ću se, iako znam da je sasvim pogrešno, zaljubiti od početka do kraja.
Do tad himna za 2010. godinu.
Нема коментара:
Постави коментар