Prije neko veče sam s jednom djevojkom, koju ću pokušati da ne vidim sutra, razgovarao. Sasvim opušteno. Čim smo ostali sami požurila je da mi objasni svoj problem. Problem koji ima samnom. Rekla mi je kako ne osjeća ništa posebno, ništa što ima samo ona. Ja sam veseo i kad sam sa drugima. Dobar prema svima. Pažljiv prema svima. Jednostavno nije mogla da vidi da mi je po nečemu posebna, da nešto sebe dajem samo njoj i nikome drugom na ovom svijetu.
Razmišljam od tad kako je upravo to možda moj kvar, onaj nepopravljivi. Razmišljam kako to sve uvijek ide na jedan sasvim običan način. Svi me upoznaju u mome radnom odijelu. To je ono u kojem sam svaki dan veseo, prema svima tolerantan i dobar, spreman da pomognem. Traže nešto posebno i više. Traže da upoznaju mene bez tog odijela. Prepadnu se kada me vide takvog. Kada vide da i ja ponekad dugo ćutim, da umijem da budem tužan, da umijem da budem umoran, da trebam prijatelja koji će me pitati kako mi je prošao dan ili koji će jednostavno ćutati dok ja znam da je tu za mene.
Nepopravljiv je taj kvar. Na posao ne mogu bez odijela a kada ga skinem neko sam drugi. Istina je da odijelo ne čini čovjeka ali mnogo govori o njemu.
Нема коментара:
Постави коментар