Zašto smo zaista tu? Jesmo li samo zvijeri, sposobni da se krećemo, da se hranimo, da spavamo i da se razmnožavamo? Postoji li neki zadatak koji nam je postojanjem dat?
Kako je moje kolekcionarstvo sijedih i bolova u želudcu sve uspješnije, kako me godine pritišću da uđem u kalupe ne shvatajući da tako još jednom umirem, tako se sve češće pitam.
Sjećam se nekoliko Milana kojih više nema. Neki su mi i danas dragi, nekih se samo, bez emocija, sjećam, a neke sam sasvim zaboravio. U svakom sam tražio ono zajedničko i uvijek je to bila želja da se trči, da se nipošto i nikad ne staje. Uvijek trčati do sljedećeg brda, do sljedeće planine, popeti se na nju i odmah misliti na sledeću, disati punim plućima, vjerovati, to im je svima bilo zajedničko.
Onda dođu te strašne tridesete i svi žele da se već jednom uozbiljiš, da postaneš čovjek onakav kakvi to oni jesu. Svi ti govore da ne možeš imati srećan brak jer ga oni nemaju, svi ti govore da se oženiš jer oni to jesu.
Ti se braniš. Pokušavaš da ostaneš sve više onaj koji si uvijek bio. Onaj koji prezire kompromise i onaj koji umije da ćuti.
Oblačiš svoje maske svako jutro i skidaš ih naveče prije spavanja. Ljudi misle da te znaju, da znaju kakav si i ko si a ti znaš da ti to ne znaš. Hodaš danima, uvijek istim koracima, i osjećaš kako hodaš na svojoj sahrani.
Sve to dok u tebi još postoji ona iskra koja te tjera da potrčiš, da se nasmiješ i da u pola ničega šutiš danima ne misleći ni o čemu.
Нема коментара:
Постави коментар