Možemo li onda jednostavno otići? Pokupiti svoje stvari, pripremiti se za dugo ljeto i jednostavno, nogu pred nogu otići? Šta nas to sprečava?
Možda nas sprečavaju okviri, ramovi u koje smo uramljeni i koji su nam s godinama sve tvrđi i tvrđi.
Postojimo kao sociološka bića i svojim postojanjem utičemo na postojanje drugih. S godinama smo sve više i više osjetljivi na suze i bol onih koji od nas zavise. Njihovi osmjesi nas, kao zrake sunca, vode i griju.
Onda kada bi zbog sebe davano odustao i digao ruke oni mi to ne daju.
Нема коментара:
Постави коментар