Siguran

Uvijek sam najvećom nesrećom smatrao nerealizovanje nekog talenta koji čovjek nosi u sebi. Večeras razmišljam o tome, nakon što sam pročitao intervju Margite Stefanović i proveo sate slušajući o Zemlji, o Ljubavi, o tome kako sam siguran (ili samo mislim da sam siguran) mada imamo još samo par godina za nas.

Imam tu sreću da, uglavnom, radim sa mladim ljudima. Mladima makar u duši. Posao mi je takav da radim sa onima koji su gotovo najkreativniji dio društva. Zahvaljujući tome srećem razne, vrijedne i interesantne, ljude.

Pogodilo se, tako, da sam danas razgovarao sa jednim mladim čovjekom koji pokušava da nađe spasilački splav za svoju individualnost. On crta, razmišlja i pokušava da bude što različitiji od sredine. Njegovo, takvo, ponašanje mnoge nervira i malo ko ga voli. Ja ga ne poznajem dovoljno ni za jedno ni za drugo. Poznajem ga tek toliko da mi, kao posebnu čast, šalje svoje radove da ih pogledam i toliko da mu mogu pokazati jednu od svojih omiljenih slika, Dalijevo iskušenje Sv. Antonija.

Posmatram i druge ljude s kojima radim, trudim se da otkrijem koji je to njihov skriveni talent, gdje je ta njihova iskra. Pokušavam da nahranim tu glad u njima i da ih pokrenem, da ih probudim i navedem da trče, da trče, bez straha, sve dok ne polete.

Pokušavam da u njima upalim svjetlo kreativnosti, takve strašne kreativnosti koja te tjera da sagorijevaš zrak oko sebe brže nego ikakva raketa. Kreativnosti koja ne priznaje da je nešto nemoguće, da nešto ne može biti, snagom volje, znojem i vremenom, urađeno.

Nadam se da ću, makar i svojim primjerom, pomoći nekom da prepozna tu iskru u sebi. Da ću je zadužiti da to prenese nekom drugom, baš kao štafetu.