Kada su me prijatelji pitali zbog čega mijenjam posao najčešći odgovor koji sam im davao je zato što novi posao doživljavam kao podignutu ljestvicu, novu visinu koju treba pokušati preskočiti i uspjeti u tome znajući da možeš još ili vjerujući da više od toga zaista ne možeš.
Nepovratno sam takav. Redovno, u svim disciplinama, preskačem vrlo visoko postavljenje motke tražeći onu koja će biti moj maksimum. To takmičenje sa samim sobom, ta igra, to je ona energija koja me pogoni.
Ponekad sam zabrinut zbog toga. Može li se desiti da mi samo preskakanje jednom dosadi, da vidim da sam skakao u vis onda kada sam trebao u dalj, da se zbog toga najstrašnije razočaram? Koja bi me onda energija tjerala da idem dalje? Šta bi to onda sagorijevao?
Razmišljam o toj mogućnosti da se uljuljkan u ugodan život probudim jednog dana i da shvatim da sam mnogo više propustio nego iskoristio. Da je jedan čitav, mnogo bolji život prošao kraj mene neosjetno.
Možda sam se davno trebao oženiti, baviti kriminalom a ne školom, možda sam se trebao davno usuditi da odem... Zamisli samo taj strašni trenutak kad bi ti se učinilo da je to zaista tako. Zamis hladni znoj koji bi i donijela činjenica da znaš da vremena za ispravku nema i da je ono što prošlo nepovratno prošlo.
Zamisli i trenutak kada bi, na nekoj lutriji, dobila toliko novca da možeš da riješiš sve svoje potrebe. Da riješiš finansijske potrebe, da postaneš vrlo popularna među prijateljima, da upoznaš ljubav svog života (koja će naravno voljeti tvoj novac cijeli svoj život) i da shvatiš da, iako nisi tako mislila, ustvari imaš gomilu rođaka kojima si jednostavno najmilija rođaka.
Zamisli dan kada prvi put popustiš ugrađenoj lijenosti u sebi i ne odeš na posao, ne pročitaš novu knjigu ili ne odtrčiš svoju stazu. Zamisli samo kakav bi to strašan potres bio za tebe.
Нема коментара:
Постави коментар