Kako mi godine prolaze i kako je moje kolekcionarstvo sijedih sve uspješnije, sve više mi govore da trebam da se ženim. Ne, ne navode nikakve posebne razloge, najčešće potežući onu čuvenu rečenicu: "ako je već svima nama loše zašto da tebi bude bolje".
Uče me, tako, da ne trebam da se igram sa statistikom. Statistika kaže da je brak nesretna institucija pa šta ja sad imam tu da očekujem nešto bolje. Govore mi da ću ženu svakako morati trpiti pa da dobro biram zbog čega ću je trpiti. Savjetuju me da ne uzimam školovane ili plave. Svi tačno znaju kakva je to ta idealna za mene. Ne staje sve na tom verbalnom frontu. Ne. Mnogi mi i javljaju gdje ima koja baš idealna za mene, zubarka u komšiluku, doktorka na moru...
Dođe mi onda da ih pitam zašto? Zašto vam je svima toliko stalo da se ja oženim?
Možda žele da budu na svadbi, da se provesele? Ok, to se može riješiti. Napravim lijepo proslavu, unajmim kakvu "poslovnu pratnju", mladu i lijepu da glumi mladu. Svi se lijepo proveselimo. Umjesto pravih poklona donesu mi šarene kutije i svi lijepo idemo kući.
Možda je zbog djece? Ok, ja volim djecu. Možda se i to da riješiti, na ovom svijetu ionako ima previše djece o kojoj se niko ne brine. Mada stvarno me nervira kada kažu da su djeca smisao života. Uvijek mi to izgleda kao utješna nagrada za sve one koji nisu našli nikakav drugi smisao svog postojanja.
Možda zbog toga da bi mogao da ih razumijem kada od svojih žena idu tuđima, kada piju da zaborave, kada plaču zato što su zaboravili, kada im žena gleda u komšiju i kada im komšija ne izbiva iz kuće baš zbog žene.
Možda da ih razumijem kada se busaju u grudi, govore svojoj ženi da je kurva a onda joj govore da je sveta.
Možda bi ih s vremenom stvarno i razumio ali zasad, zasad još uvijek razmišljam o onoj nekoj s kojom bi u miru i slozi proživio čitav svoj vijek, rastući uz nju svaki dan baš kao što raste redovno zalivana biljka Adam u mom stanu.
Нема коментара:
Постави коментар