Baloni

Moje misli ne mogu da ostanu u ovoj koži i ja ih pakujem u balone koje puštam s najviše svoje stijene.

U one šarene pakujem svoje najtužnije misli, one što bole. Plavi baloni nose sve one moje misli koje te mogu natjerati da plačeš a da nisi tužna. Crveni nose sve one misli koje će ti dati snagu svaki put kada god ti ona treba. Bijeli nose sve moje pokvarene misli, one koje, zbog nekog razloga, ne rade. U ljubičaste stavljam sve svoje prljave misli, one koje je isprljao svijet i one koje bi isprljale svijet.

Ti baloni, nošeni vjetrovima koji donose velika nevremena, plove cunamijima riječi, provlače se ulicama. Ljudi ih kontrljaju, ne obraćajući pažnju na njih. Prolaze pored njih, primjećujući njihovu ljepotu ali ne i njihovu suštinu.

Ludaci ih zagledaju i smiju im se (jesi li primjetila kako se ludaci uvijek smiju?), djeca se poigravaju s njima i puste ih da odu čim vide neku novu šarenu svjetlucavu stvar.

Ja ponekad putujem zakačen za balon, odlazim na sva ona mjesta na kojima nikada neću biti, družim se s onim ljudima kojima nikada neću reći ništa, živim tuđe živote kao nadogradnju sopstvenog i pažljivo, veoma pažljivo, postupam tako da niko ne sazna ko sam to ja.

Na takvim putovanjima ostavljam za sobom dugačke šarene trake i lizalice. Ostavljam tragove svojih nogu, uvijek okrenute unatrag. Prosipam pjesak i razbijam tanjire. Od pijeska i tanjira pravim mozaik koji drugi zovu život.