Juče sam, poslije dosta vremena, bio na svom selu. Nije ni to selo više što je nekad bilo. Umjesto prašnjavog makadama koji me odvodio u svijet mašte, divljeg zapada i avantura sada se pružaju dvije svježe asfaltirane trake kojima se toliko brzo vozimo da ne primjećujemo ni jedno drvo koje smo nekad dobro znali.
Na tom mom selu već neko vrijeme živi i moj ratni komandant. Čovjek kojeg, zbog njegove dobrote i principa, veoma volim i poštujem. Čovjek koga smo svi tih godina odmilja zvali "puki" i to baš zato što smo ga, htjeli to sebi priznati ili ne, jednostavno voljeli.
Nikad ne prođem pored njega a da ga ne pozdravim. Tako je bilo i sad. Nije me vidio neko vrijeme pa me prvo, koristeći, po običaju, djevojačko prezime moje majke kao moje, kratko pozdravio i odmah, vojnički, upitao: "Imaš li familiju!?". Gotovo posramljeno odgovorih odrečno. "Jesi li riješio stambeno pitanje!?" - pitao je dalje. Još posramljenije promrmljah nešto kako ću do kraja godine kupovati nešto i kako mi se misli roje gdje i šta.
S ta dva odgovora, jednostavno i bez pompe, raportirao sam mu sve ono što ga je interesovalo. Džaba da pričam o poslovnim i stručnim uspjesima, o lijepim ženama koje sam ljubio i onima koje ću tek ljubiti. Sve je to ostalo potpuno bez smisla, potisnuto s dvije jednostavne vrijednosti kojima je težio i prađed od moga prađeda.
Čudno je, kako nam nekad vojnici, jednostavno i precizno kažu mnogo više nego mudraci.
Нема коментара:
Постави коментар